Zidanje Skadra: Srpska epska pesma uz koju je nemoguće ne zaplakati

0
13
Podelite:

Zidanje Skadra ispevao je starac Raško, a zabeležio Vuk Stefanović Karadžić i predstavlja najbolju pesmu o uziđivanju živog bića u temelje neke gradnje.

skadar na bojani

Jakob Grim pesmu je preveo na nemački i rekao je da je jedna od najdirljivijih pesama svih naroda i svih vremena. Sa druge strane, čuveni Gete nije delio Grimovo mišljenje, pa je izjavio da je duh pesme “sujeverno varvarski”.

Glavni akteri pesme su likovi iz srpske istorije, Vukašin i Uglješa Mrnjavčević. Iako se u pesmi spominje i treći brat Gojko, istorijski nikada nije potvrđeno da je on zaista postojao, već se veruje da je plod kolektivne mašte.

Narodni pevač ugrađuje u pesmu lik kralja Vukašina u poznatu epsku koncepciju nevernika koji prvi pogazi reč i otkriva svojoj ljubi poruku vile da će u temelje grada biti uzidana ručkonoša koja sutradan dođe da donese majstorima ručak.

Nasuprot Vukašinu, narodni pevač stavlja mladog Gojka, kao trećeg brata, najpoštenijeg, najvećeg junaka, najdostojanstvenijeg.

Od sve braće, jedini Gojko ne kazuje svojoj ženi za vilin uslov, pa mlada Gojkovica, majka malog Jova, biva uzidana u temelje grada.

Mlada Gojkovica sa nevinim osmehom i sigurnošću voljene žene, u početku veruje da je po sredi samo igra sve dok je ruke 300 majstora ne zazidaju “dobro do pojasa”. Mlada Gojkovica prihvata svoju sudbinu, ali ima samo jednu molbu, da joj ostave dojke neuzidane da može hraniti svoje novorođenče.

Uzidavanje žene u temelje grada simbolično predstavlja ženu kao stub i temelj kuće i porodice.

Zidanje Skadra

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata, tri Mrnjavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrnjavčević Gojko;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora;
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
“Ne muči se, Vukašine kralje,
Ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada,
Dok ne nađeš dva slična imena,
Dok nenađeš Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu,
Da zaziđeš kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
I tako ćeš sagraditi grada.”
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
“Desimire, moje čedo drago,
Dosad si mi bio vjerna sluga,
A odsade moje čedo drago!
Hvataj, sine, konje u hintove,
I ponesi šest tovara blaga;
Idi, sine, preko b’jela sv’jeta,
Te ti traži, sine, Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu;
Ja li otmi, ja l’ za blago kupi,
Dovedi ih Skadru na Bojanu,
Da ziđemo kuli u temelja,
Ne bi l’ nam se temelj obdržao,
I ne bi li sagradili grada.”
Kad to začu sluga Desimire,
On uhvati konje u hintove,
I ponese šest tovara blaga;
Ode sluga preko b’jela sv’jeta,
Ode tražit’ dva slična imena:
Traži slugu Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al’ ne nađe dva slična imena,
Al’ ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i hintove,
I dade mu šest tovara blaga:
Ja ne nađoh dva slična imena,
Ja ne nađoh Stoje i Stojana.”
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin’ majstora:
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
– Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Pa dozivlje iz planine vila:
“More, ču li, Vukašine kralju,
Ne muči se i ne harči blaga!
No eto ste tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Ziđite je kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćete sagraditi grada.”
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
“Čujete li, moja braćo draga,
Eto vila sa planine viče,
Nije vajde što harčimo blago,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Još govori sa planine vila:
Ev’ mi jesmo tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Da j’ u temelj kuli uzidamo:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćemo sagraditi grada.
No je l’, braćo, Božja vjera tvrda
Da nijedan ljubi ne dokaže,
Već na sreću da im ostavimo,
Koja sjutra na Bojanu dođe?”
I tu Božju vjeru zadadoše
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru.
Al’ da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
“Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet’ ručak majstorima,
Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
Zidaće te kuli u temelja!”
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
“Ne prevar’ se vjerna moja ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet’ majstorima ručak,
Jera hoćeš mlada poginuti,
Zidaće te kuli u temelja!”
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrnjavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici.
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
“Ču li mene, moja jetrvice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje, preboljet’ ne mogu;
No ponesi majstorima ručak.”
Govorila ljuba Uglješina:
“O, jetrvo, gospođo kraljice!
Nešto mene zaboljela ruka,
Tebe zdravlje, preboljet’ ne mogu;
Već ti zbori mlađoj jetrvici.”
Ona ode mlađoj jetrvici:
“Jetrvice, mlada Gojkovice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje, preboljet’ ne mogu;
No ponesi majstorima ručak.”
Al’ govori Gojkovica mlada:
“Ču li, nano, gospođo kraljice!
Ja sam rada tebe poslušati,
No mi ludo čedo nekupato,
A bijelo platno neisprato.”
Veli njojzi gospođa kraljica:
“Idi”, kaže, “moja jetrvice,
Te odnesi majstorima ručak,
Ja ću tvoje izaprati platno,
A jetrva čedo okupati.”
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrnjavčević Gojko;
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kolijevci,
Đe ostade od mjeseca dana;
Pa od lica suze prosipaše.
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe:
“Što je tebe, dobri gospodaru,
Te ti roniš suze od obraza?”
Al’ govori Mrnjavčević Gojko:
“Zlo je moja vijernice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
Pa mi danas pade u Bojanu,
Te je žalim, pregoret’ ne mogu!”
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
“Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
A salićeš i bolju jabuku!”
Tad junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrnjavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al’ se smije tanana nevjesta,
Ona misli da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat’;
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena:
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada da je šale radi;
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa:
Tad oteža drvlje i kamenje;
Onda viđe šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
“Ne dajte me mladu i zelenu!”
To se moli, al’ joj ne pomaže,
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
“Ne daj mene, dobri gospodaru,
Da me mladu u grad uzidaju!
No ti prati mojoj staroj majci:
Moja majka ima dosta blaga,
Nek ti kupi roba il’ robinju.
Te zidajte kuli u temelja.”
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta
Da joj više molba ne pomaže,
Tad se moli Radu neimaru:
“Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje b’jele dojke,
Kada dođe, moj nejaki Jovo,
Kada dođe, da podoji dojke!”
To je Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke upolje isturi,
Kada dođe nejaki Jovane,
Kada dođe, da podoji dojke.
Opet tužna, Rada dozivala:
“Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na očima,
Da ja gledam ka bijelu dvoru
Kad će mene Jova donositi
I ka dvory opet odnositi.”
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru
Kade će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol’jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al’ đetetu onđe ide hrana:
Dojiše ga za godinu dana,
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide hrana:
Zarad’ čuda i zarad’ lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

Autor: Opanak (S. V)

Podelite:

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here