Slovenija

U ljeto 1991 godine slovenska vlada je proglasila nezavisnost i presjekla sve veze sa Jugoslavijom. Poskidala je granične simbole Jugoslavije i objavila da Jugoslavija više ne stanuje tamo. Obzirom da nije uspostavljen dogovor o secesiji Slovenije na Jugoslavenskom nivou taj akt je predstavljao agresiju na Jugoslaviju. Jugoslavenska narodna armija je imala ustavnu obavezu da zaštiti teritorijalni integritet zemlje i zato je par dana kasnije rano ujutro, poslala tenkove JNA da zauzmu granične prelaze Slovenije prema Italiji, Austriji i Mađarskoj. Očekivano je da će iznenađenje i buka moćnih motora tenkova obaviti sav posao pa su poslali tenkove bez bojeve municije. Ali slovenska teritorijalna obrana nije bila iznenađena i napala je JNA bojevom municijom. U to vrijeme se pojavila dobro organizirana propaganda u cijelom svijetu koja je optužila srpsku komunističku armiju da je napala Sloveniju. U to vrijeme vojnici su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda a slučajno su gotovo sve ključne pozicije u Jugoslaviji držali Hrvati. Komandant armije Kadijević je bio pola Hrvat pola Srbin. Ovaj nepotreban rat je trajao deset dana. U njemu je ubijeno nekoliko desetaka vojnika od kojih je JNA imala jedno deset puta više žrtava od slovenske snage uglavnom zato što nije imala jasna naređenja za borbu u Sloveniji. Poslije uspostave primirja JNA se kompletno povukla iz Slovenije. Postavlja se pitanje zašto Slovenija nije zatražila secesiju mirnim putem? Nitko se tome ne bi usprotivio. Ja mislim da je neki oblik odgovora dao Milan Kučan predsjednik Slovenije. Slušao sam tada vijesti po cijeli dan. Negdje ujutro u sred rata Kučan je zatražio prekid vatre od JNA. Popodne se sreo u Austriji sa ministrom vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Gensherom. Poslije toga je izjavio da ne želi više prekid vatre.

Hrvatska

U Hrvatskoj je situacija bila mnogo kompleksnija zato što je u njoj živjelo 600.000+ Srba ili oko 12% predratne populacije Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su uz Hrvate bili konstutivni narod Hrvatske prema Ustavu republike Hrvatske i oni se nisu željeli odcijepiti od Jugoslavije.

Zbog tog razloga novoizabrani Sabor republike Hrvatske je glasovima većine poslanika oduzeo konstitutivna prava Srbima u Hrvatskoj i proglasio je Srbe manjinom. To bi se moglo nazvati demokratsko otimanje hrvatske države od Srba ili demokratski kriminal. Poslije toga Srbi su proglasili dio Hrvatske gdje su kao većina živjeli stoljećima kao Republiku Srpsku Krajinu. Status te nove republike nije bio definiran ali postojala je ideja da ako Hrvatska ostane u Jugoslaviji Srpska Krajina bi ostala u Hrvatskoj, a ako se Hrvatska otcijepi od Jugoslavije, Srpska Krajina bi se otcijepila od Hrvatske i pridružila Jugoslaviji. Srbi još uvijek imaju sjećanja na ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) iz drugog svjetskog rata koji je pobio stotine hiljada Srba. Nova hrvatska vlast se trudila pokazati svijetu da vodi demokratsku politiku ali u praksi ona se nadovezivala na rasističku genocidnu tvorevinu Hitlera u drugom svjetskom ratu - NDH. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je javno izjavio da je NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda. Na predizbornom skupu 1990 godine na prepunom Trgu Republike u Zagrebu, predsjednik Franjo Tuđman je izjavio da je ponosan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka. Nova hrvatska vlast je uvela novčanicu Kuna koja je prije toga postojala samo u NDH tokom drugog svjetskog rata. U gradu Splitu je jedna ulica dobila ime Mile Budak. To je bio hrvatski fašistički ideolog iz drugog svjetskog rata koji je kreirao formulu po kojoj trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu protjerati a trećinu prekrstiti na katoličku religiju. Srbima nije bilo teško prepoznati novu hrvatsku vlast pa su se pobunili.

Ja sam prije početka rata živio u Hrvatskoj i svjedok sam zbivanja koja su se tamo događala. Snage koje su izgubile drugi svjetski rat u Hrvatskoj su pripremale osvetu Jugoslaviji. Hrvatska se pripremala za rat šapatom između četiri zida puno prije nego se o ratu počelo otvoreno govoriti u medijima. Zagrebački pjevač Boris Novković je u svojoj popularnoj pjesmi "Tamara" rekao: "Bit će rata kažu svi". Nova hrvatska vlada nije ni pokušala naći bilo kakav kompromis sa hrvatskim Srbima nego je nabavila oružje u Mađarskoj i pokušala silom povratiti teritorijalni integritet svoje republike. Poslije toga Krajinski Srbi su dobili oružje od teritorijalne obrane u sklopu JNA i suprotstavili su se hrvatskim oružanim snagama. Počele su borbe malog intenziteta a linije razdvajanja je čuvala JNA.

U Hrvatskoj sam radio kao inspektor za zaštitu od požara pri GSUP Zagreb. Jednog dana uoči rata moja kolegica se vratila sa sastanka sa višim policijskim šefom i prenijela poruku našem odjelu u kojem je bilo 20 inspektora - citiram: "Ako među vama ima članova Srpske demokratske stranke dobit će metak u glavu". Tu poruku su vjerojatno čuli svi policajci u Hrvatskoj. Ja nisam nikad bio član niti jedne partije, ali ovo je bilo previše. Dao sam otkaz na poslu i odmah napustio Hrvatsku. U svom radu u javnim poduzećima gotovo sam svakodnevno komunicirao i sa referentima za općenarodnu obranu i od njih sam čuo da hrvatska vlada priprema masovnu mobilizaciju za rat u kojem ja ni na koji način nisam želio sudjelovati. I bio sam u pravu, vrlo brzo poslije mog odlaska iz Hrvatske stigao mi je poziv za ratnu mobilizaciju. Jako puno Srba je zbog tog razloga napustilo Hrvatsku ali činili su to i neki Hrvati. Onda je mobilizaciju napravila i Republika Srpska Krajina. I jako puno Hrvata je zbog tog razloga napustilo Srpsku Krajinu a učinili su to i neki Srbi. Vi sad možete pomisliti da je izjava moje kolegice o dobijanju metka u glavu bila stilska figura. Daleko od toga. Nije prošlo nekoliko mjeseci mog izbjeglištva kad se na televiziji u Srbiji pojavio čovjek koji je tvrdio da ga je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Milan Brezak unajmio da ubije predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Martića. Kao dokaz poslužio je snimljeni telefonski razgovor između njih dvojice. Opozicija u Srbiji je proglasila taj telefonski razgovor falsifikatom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, ali to nije bio falsifikat. Ja sam naime prepoznao glas službenice na telefonskoj centrali u RSUP Hrvatska.

Hrvatska vlada je trebala teško naoružanje da bi mogla povratiti izgubljeni teritorij Srpske Krajine a oružje se već nalazilo u Hrvatskoj, u kasarnama JNA. Zato je pripremala napad na kasarne optužujući JNA za agresiju i gubitak teritorija. Napad se dogodio 25.08.1991. HTV je ponosno izvijestila kako je prvog dana rata palo 90% objekata JNA što je bila istina ali radilo se uglavnom o napuštenim objektima ili o objektima u kojima je bilo malo vojnika JNA. Kasarne su bile ipak pretvrd zalogaj zato što su imale teško naoružanje sa kojim su žestoko uzvratili iako su se u njima nalazili uglavnom regruti od osamnaest godina. Poslije toga JNA nije više imala drugog izbora nego da oslobodi svoju vojsku napadom na hrvatske oružane snage koji je započeo u devetom mjesecu 1991 godine što je završilo uništenjem Vukovara i opkoljavanjem Dubrovnika. Dobro organizirana svjetska propaganda je za rat u Hrvatskoj okrivljavala Srbe.

JNA se oduvijek pripremala za agresiju izvana i bila je nesposobna i nespremna za ono što je uslijedilo. Jedan vojnik JNA nezadovoljan načinom kako je vođen rat u Vukovaru uzeo je oklopno vozilo i krenuo u Beograd gdje je polupao nekoliko parkiranih automobila da bi skrenuo pažnju na svoj revolt. Ništa mu se nije dogodilo. Nekoliko mjeseci kasnije to je isto učinio jedan američki vojnik u Americi u mirnodopskim uvjetima ali on je dobio metak u glavu bez upozorenja. Tako to rješavaju razvijene demokratske zemlje, tako "štite" ljudska prava i zato u njima nema pobuna.

Nova hrvatska vlast je činila majstorska podmetanja. U ljeto 1991 godine odjeknula je eksplozija koja je demolirala Banske dvore u Zagrebu. U tom trenutku u tim dvorima su se nalazili predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i premijer Jugoslavije Ante Marković. Hrvatska vlast je optužila JNA da je pokušala atentat na demokratski izabrane vođe. JNA je negirala da je imala veze sa time. Ko tu laže? Pokušaj ubistva atentatom na kuću ne zvuči logično. U tom navodnom granatiranju u kojem su Banski Dvori demolirani nitko nije ni ogreban. Kako je to moguće? Kome je ta eksplozija mogla koristiti? Franjo Tudjman je tim činom privukao na svoju nacionalističku stranu mnoge neodlučne Hrvate i prikazao je po ko zna koji put JNA kao bandu ubojica. Ante Marković se poslije tog atentata vratio u Beograd svojim navodnim atentatorima. To sve zajedno meni govori da je eksplozija u Banskim dvorima najvjerojatnije djelo Franje Tuđmana. Nešto slično se dogodilo i u Šibeniku. Pripadnici hrvatske vojske su sami bacili mine na Šibenik kako bi za to optužili Srbe. Slučaj je dobro poznat gotovo svima u Hrvatskoj ali nitko zbog toga nije odgovarao.

U 1991 godini pet članova osiguranja hrvatskog ministra obrane Gojka Šušaka je u Zagrebu ubilo porodicu Zec u kojoj je bila i 14 godina stara djevojčica samo zato što su bili Srbi. Njihove leševe nisu ni pokušali sakriti nego su ih bacili na smetlište. Ja mislim da su to namajerno učinili sa namjerom da Srbi vide što im se dogodilo. Zatim su ubojice glatko sve priznale pred hrvatskim sudom ali su oslobođene zbog neregularne sudske procedure. Neregularnost se sastojala u tome što pri ispitivanju okrivljenih nije bio prisutan njihov advokat. Meni to izgleda providno. Nitko lako ne priznaje ubistvo ako to nije dio nekog tajnog plana. Zato mislim da taj sud nije imao namjeru kazniti ubojice. Slučaj je trebao pokazati Srbima da za njih zakoni u Hrvatskoj ne vrijede i da napuste Hrvatsku. Poslije toga hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je čak dao medalju za hrabrost Siniši Rimcu koji je bio jedan od ubojica porodice Zec.

Bivši ustavni sudac u novoj Hrvatskoj državi Vice Vukojević je optužen za silovanje dvadesetdvogodišnje Muslimanke u logoru Vojno u Mostaru 1993 godine i nikad nije odgovarao za taj čin. U Hrvatskoj je napravljena tako ružna situacija za Srbe da su dvojica mojih bivših kolega Srba koji su samnom radili u inspektoratu za zaštitu od požara GSUP-a Zagreb izvršili samoubojstvo ili su prikazani kao da su izvršili samoubojstvo. (ukupno je bilo 20 inspektora) Tokom rata u Hrvatskoj EU i UN su nudile pomoć da se rat zaustavi. Bilo je uspostavljeno mnogo primirja ali tek kada je Hrvatska spoznala da ne može pobijediti JNA prihvaćen je takozvani Cyrus Vance plan. Plan je potpisan od strane predstavnika Jugoslavije, Hrvatske, Srpske Krajine i UN. Prema tom planu JNA se povukla iz Hrvatske, Srpska Krajina se razoružala i došla pod zaštitu UN vojnih snaga dok se problem između Srba i Hrvata ne riješi pregovorima.

Kad je uspostavljen mir Vatikan i Njemačka su bez ikakve potrebe izvršile tihu agresiju na Jugoslaviju u januaru 1992 godine, podržavajući nasilnu secesiju i priznavajući Sloveniju i Hrvatsku kao nezavisne države. Da li je iza toga stajao revanšizam iz drugog svjetskog rata kada je Njemačka formirala Nezavisnu Državu Hrvatsku? Bilo kako bilo ostale države su slijedile njihov primjer. Tako se granice Jugoslavije nisu promijenile mirno kroz međusobne pregovore što je zahtijev međunarodnih zakona (UN, Helsinška konvencija) i Ustava SFRJ nego nasilno i kroz međunarono priznanje ilegalne secesije. Novonastala priznata država Hrvatska nije pristajala na ništa manje nego na potpunu reintegraciju Srpske Krajine što Srbi nisu željeli prihvatiti. U 1995 godini Hrvatska vlada je mobilizirala vojsku da zauzme teritorij Republike Srpske Krajine iako je ona bila pod zaštitom UN. Ja mislim da tako nešto ne bi bilo moguće bez podrške velikih sila. U trenutku napada hrvatske vojske NATO avioni su "greškom" uništili srpske radare. Prema Cyrus Vanceovom planu Jugoslavija je imala obavezu zaštititi Srpsku Krajinu u slučaju napada Hrvatske ali uslijed pritisaka izvana to nije učinila. Srpska Krajina je imala veliki pust teritorij i manje stanovnika nego što je Hrvatska mobilizirala vojnika. Srpska Krajina se nije mogla obraniti pa je kompletno srpsko stanovništvo napustilo Srpsku Krajinu. Prema srpskim izvorima tokom i poslije “Oluje“ je ubijeno oko dvije hiljade Srba, dok je prema hrvatskom izvoru ubijeno oko 700 Srba. Najviše je ubijeno starih ljudi koji nisu htjeli napustiti svoje domove a imovina Srba je spaljena. Međunarodni mediji koji su bili jako zabrinuti kada je JNA gušila hrvatsku oružanu pobunu, su pokazali indiferentnost kada su Srbi bili napadnuti.

Ovako je izgledao najveći egzodus u Evropi poslije drugog svjetskog rata u kojem 200.000 Srba, čiji su preci u Hrvatskoj živjeli stoljećima, napušta Srpsku Krajinu 1995 godine.

Hrvatska je definitivno zločinačka tvorevina ali ta karakteristika nije dovoljna da prikaže hrvatsku državu. Gotovo sve države su nastale na manjim ili većim zločinima ali malo je takvih koje su svoj nastanak bazirale na genocidu i etničkom čišćenju drugih naroda a još manje je takvih koje su u tome uspjele. Tuđmanova Republika Hrvatska je to ostvarila podržana od strane najmoćnijih država svijeta i od UN. Kako je to moguće?

Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina je imala tri konstitutivna naroda: Muslimane koji se od 1992 službeno zovu Bošnjaci, Srbe i Hrvate. Sa time u vezi odluke vezane za sudbinu Bosne i Hercegovine su se trebale donositi koncenzusom predstavnika sva tri naroda. Hrvatima i Bošnjacima to nije odgovaralo pa su odlučili o sudbini BIH odlučivati demokratskom većinom. Bošnjaci su željeli neovisnu Bosnu i Hercegovinu a Hrvati su secesiju od Jugoslavije shvaćali samo kao prvi korak. Drugi korak je trebao biti secesija od Bosne i Hercegovine i priključenje Hrvatskoj ali to im još nije pošlo za rukom. Zbog tako zamršene situacije dogovor na jugoslavenskom nivou gdje se takvi problemi prema Ustavu Jugoslavije morali rješavati koncenzusom naroda je bio jedino dobro rješenje ali vlasti u Bosni i Hercegovini je rat bio draži. Novoizabrana bošnjačka vlada je normalno htjela vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom ali Srbi i Hrvati nisu pristali na to. Došlo je do mirne neformalne podjele Bosne tamo gdje su narodi imali svoju većinu i do manjih borbi za vlast tamo gdje su krajevi bili mješovito nastanjeni.

Da bi se spriječio rat u Bosni i Hercegovini, EU je u martu mjesecu 1992 godine ponudila prijedlog rješenja krize u BiH u takozvanom Cutillerovom planu kantonizacije BiH (Lisabonski sporazum). Predstavnici svih naroda Bosne i Hercegovine su ga poslije pregovora ipak prihvatili potpisom što je zaključilo mir. Poslije toga je predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u razgovoru sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom izjavio da nije zadovoljan sa planom. Na to je američki ambasador ohrabrio Aliju Izetbegovića da povuče potpis sa sporazuma što je on i učinio. Odmah poslije toga su se borbe u Bosni i Hercegovini nastavile ali pregovori u Lisabonu nisu prekinuti.

U aprilu 1992, SAD i EU su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. Njima izgleda da nije bilo stalo da se uspostavi mirno rješenje. Njima nije bilo važna činjenica da vlast u Sarajevu nema kontrolu čak ni u cijelom Sarajevu. Njima nije bilo važna činjenica da se 1.500.000 Srba ili jedna trećina ukupne bosansko hercegovačke populacije ne žele odcijepiti od Jugoslavije. Njima nije bila važna činjenica da su sve strane u sukobu bile naoružane. Oni su morali znati da to priznanje vodi u rat i oni su to znali. To je bila politika loših namjera prema svim narodima koji tamo žive. Zašto?

Do priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine JNA je normalno tamo bila kod kuće iako je na nekim djelovima BiH tretirana kao agresor. U maju mjesecu 1992 godine JNA je dogovorila sa bošnjačkom vlasti povlačenje svoje vojske iz kasarni u Sarajevu i u Tuzli koje su bile na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom. Iako je uspostavljen dogovor o povlačenju, bošnjačka vojska je tom prilikom napala vozila JNA i mučki ubila više od dvije stotine mladih vojnika i njihovih starješina. Sve su zabilježile televizijske kamere u Sarajevu i u Tuzli. To su bili prvi veliki zločini na teritoriji Bosne i Hercegovine koje je međunarodna javnost jedva zabilježila a počinioci nikad nisu odgovarali. JNA ni na koji način nije odgovorila na te masakre iako je imala pravo to učiniti jer je bila napadnuta.

Ali Srbi u Bosni nisu ostali dužni. U ratu ne postoji mogućnost kažnjavanja individualnih krivaca za učinjena zlodjela pa za zločine pojedinaca ispašta njihov narod. Srbi su posjedovali većinu teškog naoružanja JNA koje se nalazilo u Bosni i Hercegovini zato što su hrvatski i bošnjački vojnici i oficiri dezertirali iz JNA ostavljajući teško naoružanje Srbima. Da je do razlaza došlo mirnim putem svi bi podijelili oružje. Imajući teško naoružanje Srbi u Bosni su ralativno lako zauzeli teritorij koji su smatrali svojim što je poslužilo dobro organiziranoj svjetskoj propagandi da po ko zna koji put proglasi Srbe za agresore.

UN predvođene od strane SAD optuživale su Jugoslaviju za rat u Bosni i Hercegovini i pozivali su Jugoslaviju da ga zaustavi jer će joj u suprotnom biti nametnute ekonomske sankcije. Iako je Jugoslavija u to vrijeme surađivala sa bosanskim Srbima ona nije imala moć da im komandira. Ali Srbi u Bosni nisu tada više imali značajan interes da napadaju jer su uglavnom ostvarili svoje ratne ciljeve. Nije potrebno reći da Jugoslavija nije mogla zaustaviti bošnjačke i hrvatske ratne operacije koji su daleko više napadali jer nisu ostvarili svoje ratne ciljeve. To je i razlog zašto bošnjačka vlast nije željela pregovarati o miru. Bošnjačka vlast je ta koja nikoga nije puštala iz Sarajeva. Bošnjačkoj vlasti je odgovarala uloga žrtve jer ona ni na koji način nije trpjela. Bošnjački narod je trpio jako isto kao Hrvati i Srbi.

Ubrzo nakon ultimatuma dogodio se masakr u Sarajevu u ulici Vase Miskina gdje je eksplozija ubila 17 ljudi (Bošnjaka i Srba) i ranila oko stotinu. Svi bošnjački mediji i dan danas nakon 17 godina jednoglasno optužuju Srbe za taj pokolj. Srbi negiraju krivicu svo vrijeme, a i dan danas optužuju Bošnjake da su sami podmetnuli eksploziju da bi za to bili optuženi Srbi. U prilog tome govori činjenica da su se televizijske kamere našle na mjestu zločina za manje od jedne minute. Ja bih upitao bošnjačku vlast kako je to moguće? Nezavisna istraga nikad nije provedena. Ja mislim da se istina mora saznati jer će u suprotnom zauvijek ostati dvije verzije masakra i antagonizam između Srba i Bošnjaka. Ako sudimo po tome ko je profitirao iz tog masakra onda je odgovor svakako bošnjačka vlada. Bošnjaci su poslije priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od strane SAD i EU izgubili interes za pregovore o kantonizaciji Bosne i Hercegovine u Lisabonu. Masakr u Sarajevu im je dao izgovor da prekinu pregovore, Srbi su proglašeni za zlikovce, a Jugoslaviji su nametnute ekonomske sankcije. U Bosni i Hercegovini su slijedile tri godine mučenja svih naroda jer nacinalne vođe nisu odustajale od svojih zahtijeva. Sada bih rekao par riječi o srpskim zločinima. U Vukovaru se nalazi vodotoranj na kojemu su u toku rata hrvatski snajperisti ubijali Srbe u Borovu Selu. Srbi su jedne noći 1991 godine prišli do podnožja vodotornja i snajperisti su se našli u klopci pa su se predali. Poslije toga je došao jedan lokalni srpski borac i vjerojatno iz osvete ih je pobio rafalom iz automatske puške. Kad je ovo stiglo do mene moralo je stići i do komande JNA ali ona nije reagirala. Ne kažnjavanje tog zločina je kreiralo formulu po kojoj je osveta postala legalna. Po toj formuli je kasnije ubijeno 200 hrvatskih ranjenih boraca zarobljenih u vukovarskoj bolnici poslije pada Vukovara. JNA opet nije reagirala a morala je jer je ona komandirala cijelom operacijom. Iako je JNA imala jaku moralnu obuku, moral je u praksi opadao zajedno sa padom Jugoslavije. Zbog nereagiranja JNA ta se formula ubijanja zarobljenika proširila i na Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastala velika sramota srpskog naroda. Tako je nastao pokolj u Srebrenici.

Srebrenica je gradić u istočnoj Bosni pretežno nastanjen Bošnjacima. Ujedinjene nacije predvođene od strane SAD su proglasile taj gradić zaštićenom zonom. Srebrenica kao zaštićena zona je trebala biti demitalizirana zona ali to se nikada nije dogodilo. Srebrenica je bila sigurno mjesto Bošnjacima iz kojeg su pripremali napade na susjedna srpska sela gdje je prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi ubijeno 3287 Srba u periodu od 1992-1995 godine. Srbima je tih napada bilo dosta pa su u ljeto 1995 zauzeli Srebrenicu. Tom prilikom su Srbi navodno ubili 8.000 zarobljenih Muslimana. Do pokolja je stvarno došlo jer su Srbi slijedili već uhodanu formulu ali kanadski General Lewis MacKenzie prvi komadant zaštitnih snaga UN u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je je broj ubijenih Bošnjaka znatno manji. Nakon višegodišnjeg istraživanja, Međunarodnom sudu u Hagu je dostavljen popis od nešto više od 2.000 pronađenih tijela Bošnjaka u i oko Srebrenice. Taj broj uključuje i žrtve nastale u tri godine intenzivnim borbama. Sudu je također dostavljen popis od oko 5.000 Bošnjaka koji se vode kao nestali. Vlada republike Srpske je 2004 godine otvorila istragu. Ja mislim da su ti zločini bili osveta lokalnog stanovništva. Istraga treba otkriti imena žrtava i imena zločinaca. Radovan Karadžić i Ratko Mladić su ipak odgovorni za taj čin jer su vodili vojsku nad kojom nisu imali dovoljno kontrole.

Pokolj u Srebrenici je poslužio NATO paktu da započne bombardiranje Srba u Bosni. Nešto poslije toga Hrvatska vojska je napravila pokolj od najmanje 700 starijih Srba koji su ostali u Srpskoj Krajini ali NATO nije uopće reagirao na to. Zašto NATO ima dvostruke standarde? NATO nije prestao bombardirati Srbe dok Srbi nisu potpisali mirovni sporazum u Daytonu. Tako je završio rat u Bosni i Hercegovini. Daytonskim sporazumam Srbi su dobili priznanje svoje Republike Srpske i 49% teritorije Bosne i Hercegovine što je više nego što im je bilo ponuđeno prema Cutillirovom planu koji su prihvatili prije početka rata.