Ratko R. Božović: KULTURA IZMEĐU TRADICIJE I PROGRESA
Датум: 21.09.2014


Ratko R. Božović

KULTURA IZMEĐU TRADICIJE I PROGRESA

Kultura, tradicija i progres kao posebni društveni fenomeni nijesu samo međusobno povezani nego svaki pojedinačno od njih sadrži u sebi elemente druga dva fenomena, čak, ukoliko to sadrži u pravoj razmjeri, utoliko je svaki od njih sâm potpuniji. Istina, ipak postoje razlike u pogledu toga koliko i kako ovi fenomeni posebno u sebi ukuljučuju one druge.

Kultura je posredujući činilac između tradicije i progresa i ukoliko se njeno posredovanje potpunije ostvaruje, utoliko tradicija zadobija više na svojoj djelotvornosti, a progres ne ostaje samo ili pretežno na pukom rastu sa oskudnim smislom ljudskog samorazumijevanja sopstvene egzistencije u društvu. Naime, kultura vrši izbor iz tradicije da bi izabrano stavljala u »pogon« progresa, uz obavezujuće vrijednosno utemeljenje. Time kultura kao zgusnuta i opredmećena istorija ne ostaje samo na pukoj registraciji ili svjedočanstvu vremena nego postaje mnogo šire od toga kao »konstitutivni element egzistencije čovječanstva, klasa, naroda«, kada sa sposobnošću konkretizacije nadživljuje istoričnost nastanka određenih kulturnih vrijednosti (K. Kosik, 1967: 159). U tome se na najbolji način pokazuje značenje univerzalnosti vrijednosti kulture, trajanje, stalno događanje, vremenovanje. Tako kultura kao proces zadobija suštinska svojstva i istorijsku funkciju koja se kao ljudska interpretacija izražava u vrijednostima i značenjima, čime pokazuje i prikazuje svoju duhovnu prirodu (A. Weber, 1931: 284-94). No, kada su u pitanju kako izbor i reafirmacija tradicionalnih vrijednosti tako i uključivanje novih kulturnih vrijednosti u opšti progres društva, moramo biti svjesni istine da »idealne vrijednosti uvijek trpe kada ih ljudi sprovode u život«. A istovremeno moramo znati »da u razumijevanju kultura najbitnija stvar koju treba razumjeti jesu njihove vrijednosti, jer bez ovih nećemo znati prema čemu su date kulture usmjerene niti ono zbog čega su organizovane (A. L. Kroeber, 1952: 131). Prema tome, kultura sa stvaranjem, održavanjem i razvijanjem vrijednosti usmjerena je djelotvorno kako na tradiciju tako i na progres. Time kultura reafirmiše tradiciju i osmišljava progres da se tradicija ne bi jednostavno redukovala na samo ritualno ispoljavanje a progres ostao samo u okviru jednodimenzionalne materijalizacije življenja. No, danas u svijetu realnosti dominiraju dva usmjerenja koja se međusobno isključuju; na jednoj strani, u najrazvijenijem dijelu svijeta dominira jednosmjerni »ekonomski materijalizam« (Berđajev), a na drugoj strani, u jednom dijelu nerazvijenog svijeta vlada ritualizovani tradicionalizam. Dakle, i u jednom i u drugom dijelu svijeta ispušteno je posredovanje kulture iako na bitno različite načine. U super-razvijenom svijetu kultura je strogo funkcionalizovana i instrumentalizovana tako što se npr. vrhunske tradicionalne vrijednosti javljaju kao eksponati za afirmaciju vladajućeg poretka i na drugoj strani što se pojednostavljeno niskim sadržajima masovne i potrošačke kulture homogenizuje ukus različitih kategorija ljudi i time čovjek utapa u obezličenu masu. Tradicija se automatski zapostavlja ili zaobilazi, jednostavno dolazi do njene pasivizacije, čime se gubi mogućnost njenog djelotvornog postojanja. Na površinu izbijaju masovne serije luksuzno upakovanog predmetnog svijeta. Mladi su uključeni u ispraznu zabavu i zavaranu razonodu tako da mladi čovjek biva, kako kaže Danijel Bel, »ispavan« danju a »ispjevan« noću (D. Bel, 1978: 68). Nova tehnička civilizacija se javlja kao ogoljeli progres koji proizvodi »industriju svijesti« (Enzensberger) ili »kulturnu industriju« kako je nazivaju Horkhajmer i Adorno. Nerazvijeni dio svijeta grca u sopstvenim mukama; na jednoj strani opterećen je ograničavajućim tradicionalizmima (bez djelotvornosti tradicije) a na drugoj strani je neadekvatno prijemčiv za izazove savremenog progresa, da bi opet sve to na jednoj sirovoj i ekonomski nerazvijenoj osnovi izdržavalo pod pritiskom potrošačke psihologije koja obično ide daleko ispred i iznad proizvodnih mogućnosti društva. Posebna pozicija neusklađenosti razvoja očitovala se kod doskorašnjih socijalističkih društava, pogotovo onih Istočne Evrope, i to u relativno dužem vremenskom periodu, od predsocijalističkog, preko socijalističkog, pa do ovog nastupajućeg post-socijalističkog perioda. Modernizacija ovih društava stalno je zaostajala, naprosto odlagana, gdje se nije ostvarivala konvergencija između tradicije i modernizacije. U stvari, svaki »novi« period gradio se striktno na negaciji prethodnog čime se sprečavala djelotvornost tradicije, ali, ipak, da paradoks bude veći, opet su se zadržavale neotra-dicionalne strukture tih društava. Socijalizam je stalnim nominalno-ideološkim reformama reprodukovao ekstenzivnost kao glavnu strukturu razvoja koja je podupirana monopolom političke legitimnosti, redistributivnim uređenjem i egalitarnim kulturnim modelom (F. Adam, 1990: 17-39). U postsocijalističkom periodu i dalje vlada dominacija politike bez obzira na kakav-takav politički pluralizam, kada dolazi do poplave retrogradnog tradicionalizma sa izrazito izoštrenim nacionalističkim predznakom. Modernizacija u sferi tržišne ekonomije zadobija više mračne nego sive odlike, te time dolazi do premještanja vrijednosti gdje se mogućnosti djelotvorne tradicije zamjenjuju iracionalnim tradicionalizmom. Palanački duh sve više guši vrijednosti kulture kada na površinu isplivavaju istorijske pseudovrijednosti a regresivne tendencije blokiraju progres umrtvljujući životne impulse za radikalnom promjenom.

Tradicija je »važno i moćno središte kristalizacije i stabilizacije društvenog iskustva«, kaže Mihailo Đurić. Ona je, kaže on nadalje, »drugo ime za poredak, pravilnost, postojanost u ljudskom društvu« (M. Đurić, 1972: 113). Tradicija je u pravom smislu sačuvana vrijednost, iz čega proističe njezina djelotvornost. Prema tome, tako shvaćena tradicija postaje i ostaje kulturna vrijednost. Đuro Šušnjić će pod pojmom “tradicija” označiti široku skalu kulturnih vrijednosti: izbor iz prošlosti istinskih vrijednosti, tj. najbolji izbor iz istorije; sve ono što je dobro rečeno i urađeno, što je izdržalo provjeru na vjekovnim iskustvima ljudi a i sačuvalo sebi mjesto u svijesti sadašnjih i budućih pokoljenja, i da sve to predstavlja provjeren način boravka čovjeka u svijetu i razvijanje njegovih duhovnih sposobnosti (Đ. Šušnjić, 1994: 8-9). U stvari, Šušnjić misli tradiciju kao sve ono najvrednije, ono najdjelotvornije što zamalo jeste kultura kao stvaralačka praksa u povijesti ljudskog roda. Prema tome, tradicija nije samo konzervirana vrijednost nego, daleko više od toga, osnova za stvaranje novih vrijednosti. Dakle, tradicija nije odvojena od inovacije, niti su tradicija i inovacija »odvojeni stupnjevi u društveno-istorijskom razvoju koji vremenski smjenjuju jedan drugog, već prevashodno kulturni činioci koji se uzajamno prepliću i prožimaju« (M. Đurić, 1972: 118). Radi se o tome da svaki istinski kompletan napredak obavezno podrazumijeva oslanjanje na ranije stvorene vrijednosti kao što podrazumijeva i njihovo kritičko preispitivanje što ne znači i njihovo negiranje.

Progres kao opšti napredak uključuje u sebi kulturni razvoj, kao što i pretpostavlja samorazumijevanje tradicije koja mu prethodi od strane društvene zajednice u kojoj se odvija progres, tj. osvajanje i usvajanje tradicionalnih vrijednosti kao svojevrsnih kulturnih vrijednosti. Koliko god je novovjekovno prosvjetiteljstvo iznijelo na vidjelo dana energičnu borbu protiv starih mitova, protiv čitavog pređašnjeg načina ljudskog života, protiv naslijeđenih običaja, protiv okoštale tradicije, ono je ipak, sa uspostavljanjem autoriteta ljudskog uma kao jedino logičnog autoriteta, stvorilo osnove na kojima će se formirati jedan novi mit XX vijeka, »mit objektivne svijesti«. Taj mit je, prije svega, doveo do toga da se nauka (posebno njena praktična primjenljivost) i tehnika i iz njih izvedena industrija nametnu sa proizvodnjom ogromnih serija predmetnog svijeta, ali i sa proizvodnjom »industrije svijesti« i time uzdignu na pijedestal vrhovnih vrijednosti u savremenom svijetu. Za razliku od novovjekovnog prosvjetiteljstva, grčko prosvjetiteljstvo, bez obzira na to što je i ono uporno i oštro ratovalo protiv mita a time i protiv tradicije, ipak je bilo duboko ukorijenjeno u prošlosti, kao što je bilo i protiv onog izopačenog sofisticiranog logosa koji je čovjeku pripisivao apsolutnu samovlasnost u sopstvenom oslobođenju (M. Đurić, 1989: 57). No, pored prevlasti »mita objektivne svijesti« koji je pogotovo ušao na velika vrata sredinom XX vijeka sa snažnom scijantizacijom duha i sa potpunim ispražnjenjem horizonta za smisaono ljudsko postojanje (M. Đurić, 1989: 116), logično se nameće potreba za ponovnim dolaskom onog »pravog« mita, sve s ciljem tragalaštva za drugačijim smislom života od postojeće postvarenosti i otuđenosti. Kada je u pitanju ideja progresa, onda se sa njom evidentno ističe uspostavljanje veza između modernizma, sekularizacije i vrijednosti novog. Napuštanjem sakralne vizije egzistencije uspostavlja se na konceptualnom planu ključna tačka sekularizacije – vjera u progres ili ideologija progresa, čime se progres »sve više oblikuje kao vrednost po sebi« (Đ. Vatimo, 1991: 105). Ovu krajnju sekularizaciju istorije, Đani Vatimo vidi kao podudaranje sa potvrđivanjem novog kao vrijednosti, čak kao osnovne vrijednosti progresa. Za razliku od Vatima, kao uostalom i od mnogih drugih koji slično njemu misle, Entoni Gidens okreće red stvari, ali u obliku vjerovanja a ne apodiktičke tvrdnje, gdje, po njemu, karakteristika modernosti nije ljubav za novo po sebi, nego pretpostavka potpune refleksivnosti. A refleksivnost kao suštinska odredba modernog doba po svojoj obuhvatnosti ide tako daleko da se svi oblici društvenog života jednim dijelom sastoje i od znanja aktera o tim obilicima, gdje je promjena konvencija radikalizovana do te mjere da se u principu primjenjuje na sve aspekte ljudskog života uključujući i tehnološku intervenciju u materijalni život, čak i refleksiju o prirodi same refleksije (E. Gidens, 1998: 45).

Koliko god se sa modernizmom predimenzionirano nameće novo kao posebna vrijednost, tj. neki oblik aistorizma u stvaranju novih vrijednosti, novog kao vrijednosti po sebi, to opet ne znači da novo naprosto »visi u vazduhu« bez ikakvog odnošenja prema onome što mu prethodi. Takođe, bez obzira na to što postmodernizam osporava neke dogme modernizma, kao što su: pogled na autonomiju umjetnosti i njenu namjernu odvojenost od života; izražavanje individualne subjektivnosti; suprotstavljanje masovnoj kulturi i buržoaskom načinu života, on ipak opet izrasta iz nekih modernističkih strategija kao što su samorefleksivno eksperimentisanje, ironijska dvosmislenost i osporavanje klasičnog realističkog predstavljanja (L. Hačion, 1996: 82). Uostalom, kultura kao emancipatorski i humanistički proces, kako će to Dragan Koković reći, ostvaruje kontinuitet u smislu da nasleđe igra djelotvornu ulogu za nove mogućnosti: kultura ostvaruje integraciju između postojećeg i mogućnosti osvajanja novum-a (D. Koković, 1997: 303). U tome se realizuje njena uloga posredovanja između tradicije i napretka, pa ma koliko odskakala od jednog ili drugog, odnosno više se utemeljivala na tradiciji ili pravila iskorak prema novom, modernijem, nezavisnijem od tradicionalnih vrijednosti. Univerzalne vrijednosti kulture uvijek ostaju kao uzor i inspiracija pa ma koliko bile mnogima nedostižne, te se zbog te nedostižnosti okretali od njih. Najbolji primjer za ovu tvrdnju je još uvijek ne samo neprevaziđena nego i nedosegnuta stara grčka kultura. Gete će se, sa podrazumijevanim potvrdnim odgovorom, pitati: »Koji noviji narod ne duguje Grcima svoje umetničko obrazovanje – a u izvesnim granama, koji narod više od nemačkog?« (J. V. Gete, 1982: 227). A kada je u pitanju kultura jednog naroda, nikako se ne može zapostavljati tradicija tog istog naroda, tj. tradicionalne vrijednosti koje su, u stvari, ništa drugo do jedne od njegovih kulturnih vrijednosti. No, danas, sa prevlašću orijentacije na što sigurniju i veću materijalizaciju života moćnih sila na Zapadu, neke tradicionalne vrijednosti sve više čile; nema interpoliranja kulturnih vrijednosti u okviru svih mogućih postvarenja jednog ogoljelog progresa, čime se sve više gube istorijske šanse za oživljavanjem drugačijih kriterijuma vrijednosti koji bi omogućavali preorijentaciju u pravcu osmišljavanja ljudske egzistencije. »Danas, bar na Zapadu, reći će Sreten Marić, deca više ne uče istoriju svog naroda, što znači da postaju ljudi bez tradicije, a ako tradicija jednog naroda i nije njegova kultura, ona je osnova te kulture. Na njoj se gradi sve novo« (S. Marić, 1987: 15). Iako su se neki umjetnički pokreti, kao što su evropska avangarda i donekle romantizam, odnosili nihilistički prema tradiciji i nastojali, prvo, da estetski prevrednuju cjelokupnu prethodnu umjetnost, pa onda išli do moralnog, etičkog i, na kraju, i do socijalnog prevrednovanja postojeće stvarnosti, sve su to činili radi imperativnog zahtjeva da ostvare jednu veliku umjetnost budućnosti. Ali, ipak, na kraju krajeva ne mogu se u potpunosti negirati izvjesni oblici saodnošenja tih pokreta i tradicije. »Zapravo je paradoksalno to što upravo avangardni tekstovi redovno opstoje u punom značenju tek s pozivom na tradiciju: bilo kad je izravno negiraju … bilo kad je 'citiraju', uvodeći iskaze koji pripadaju tradiciji u nove i neočekivane korelacije …«, uočava Aleksandar Flaker (A. Flaker, 1984: 28). Uostalom, i sama umjetnička avangarda se koliko-toliko naslanja na romantizam, pa ako se ne mogu prihvatiti ona mišljenja koja naglašavaju da romantizam predstavlja »prvi avangardni pokret« a ono se bar može pretpostaviti da je romantizam ipak »potencijalni avangardizam«, ili pak, kako to ističe Renato Pođolo »da bi avangardizam bio istorijski nezamisliv bez svog romantičarskog prethodnika« (R. Pođolo, 1975: 88). Prema tome, kulturne vrijednosti, čak i one kao što su avangardne, nijesu bez ikakvog oslonca na određene tradicionalne vrijednosti pa bile te vrijednosti iz prethodnog neposrednog perioda koje je možda i problematično označavati tradicionalnim vrijednostima.

Nedostaci i paradoksi progresa danas

Od početaka novovjekovlja pa sve do njegovog zaokruživanja završavanjem drugog milenijuma, napredak u materijalno-ekonomskoj sferi se odvijao rapidnom brzinom, posebno u ekonomski najrazvijenijim zemljama svijeta. U odnosu na taj bum napretka dominantne materijalno-ekonomske sfere u društvu, kultura je kako-tako stalno zaostajala, sem jednog njenog dijela iz užeg pojma razumijevanja kulture (duhovne kulture) a koji se odnosi na područje prirodnih nauka. Naime, napredak prirodnih nauka sa njihovom praktičnom primjenljivošću, posebno na oblast privredne proizvodnje i osavremenjivanja života, naoružanja, determinisan je materijalno-ekonomskim obiljem i vladajućom političkom strategijom, kao što biva i obrnuto, da su naučna otkrića i pronalasci nauke stalna determinanta ubrzanog ekonomskog razvoja i proizvodnje mamutskog naoružanja. Tu se ogleda jedan od najvećih paradoksa u pogledu ljudske slobode kada najveći dometi samostvaralačke ljudske prakse mogu biti upotrebljeni u najnehumanije ciljeve i postupke (i Ajnštajn je odobravao izradu atomske bombe). Uostalom, možda se tome ne treba ni čuditi jer u istoriji ljudskog roda nijesu bile tako rijetke pojave da se »sloboda« samostvaralačke ljudske prakse daleko više stimulisala za pragmatičke svrhe, sve do najnehumanije primjene stvaralačkih rezultata, nego što se to činilo zbog kulturnih, demokratskih a da ne kažemo humanih razloga. Savremena naučno-tehnička civilizacija je u širim društvenim razmjerama nametnula vladanje scijentističkog duha kojeg stalno prati militaristička psihologija, kako u ratu tako i u miru. Nije slučajno što akumulaciju kapitala stalno prati akumulacija naoružanja i za veliko čudo akumulacija zadovoljstva i to ne samo u svijesti vodećih društveno-političkih i privrednih snaga moći nego čak i u svijesti širokih narodnih masa. Prema tome, može se reći, Rajtu Milsu nije bilo teško ustanoviti da u američkom društvu dominiraju tri moćne elite (privredna, politička i vojna) kojima sticanje novca, osvajanje vlasti i ostvarenje prestiža predstavljaju osnovne interese iz kojih izvlače kriterijume vrijednosti na osnovu kojih propagiraju u društvu da je to sve u interesu opstanka i daljeg razvoja društva. Da paradoks bude veći, ti moćni ljudi Amerike »sa gledišta svojih kulturnih odlika, spadaju u kulturnu sirotinju«, jer jedina stvar, kako kaže Mils, u pogledu koje služe kao model jeste u njihovoj sposobnosti kako da stiču i čuvaju novac (R. Mils, 1964: 400). Ovdje nam dobro dođe problematizovanje jedne japanske opaske koja glasi: »bolje materijalna kultura nego kultura oružja«. Opasku, inače, koristi, Arnold Pejsi, engleski stručnjak za istoriju tehnologije i pobornik susretanja »sivog« i »zelenog« (tehnologije i ekologije) u savremenoj civilizaciji, da bi se suprotstavio onim mišljenjima koja kritikuju pretjerano preferiranje ekonomskih vrijednosti a povodom super-tehnološkog razvoja obale Pacifika u SAD (A. Pacey, 1983: 179). Naime, radi se o tome da svako pretjerano nametanje vrijednosti materijalizacije življenja i to daleko ispred i iznad svih drugih ljudskih vrijednosti obavezno mora da, unutar i spolja, čuva oružje, čak ne samo da čuva nego i da pod snagom latentne prijetnje osigurava ekonomsko, političko i vojno dominiranje drugima. Nauka, primjenom svojih rezultata preko tehnike na serijsku industrijsku proizvodnju, a s ciljem proizvodnje samo formalno mijenjajućih proizvoda za zadovoljavanje vještačkih potreba širokih masa, postaje jedno od najkorisnijih sredstava za afirmaciju potrošačke kulture, pa čak i masovne kulture. Preko raznovrsnih pronalazaka omogućuje masama da se jednostavno katarziraju i relaksiraju u različitim formama (ali na istovjetan način) zabave i razonode. Taj nivo zadovoljavanja potreba daleko više ljude zaglupljuje nego što ih oduhovljuje. Nauka se potpuno funkcionalizuje i to tako što joj tehnika de facto čak preuzima ugled, a pogotovo moć pošto baš postaje korisno i efikasno sredstvo u rukama vladajućih snaga društvene moći. U stvari, sve se vrti oko društvene moći gdje »prilagođavanje moći napretka napretku moći svaki put nanovo donosi onu zakržljalost koja upravo uspjelom, a ne neuspjelom napretku ukazuje da prelazi u svoju suprotnost. Prokletstvo neprestanog napretka jest neprestana regresija« (M. Horkheimer – T. Adorno, 1974: 179). Prema tome, nauka sve više postaje sluškinja tehnike u službi napretka koji diktiraju snage društvene moći, utoliko češće ukoliko više postiže utilitarni uspjeh, sve do informatike i osvajanja kosmosa pa preko genetskih manipulacija (kloniranja) do proizvodnje razorno-uništavajućeg oružja. Tako pobjedonosna i osvajačka tehnika zasjenjuje samu nauku (M. Andler, 1988: 23).

Kada je riječ o kulturi, prije svega, o kulturi pojedinaca ili pak o kulturi više pojedinaca, može i o kulturi zajednice, ovdje dobro dođe jedno označavanje kulture koje iznosi francuski autor Žan-Tusen Dezanti, da bi ga operacionalizovali na probleme savremene civilizacije i to nezavisno od označavanja i konteksta koje kulturi pridaje sâm ovaj autor: »Moja je 'kultura' (riječ 'ja' ovdje je samo jedan retorički postupak kako ističe sâm autor – um. R. R. B.) sačinjena od onoga što se ističe u sećanju na pozadini zaborava: i od onoga što verujem da ja mogu da proizvedem polazeći od te relacije zaborava i sećanja« (Ž-T. Dezanti, 1988: 13). Odmah se nameće pitanje: šta bi to moglo biti vrijedno što se može urezati u sjećanje u vrijeme poplave sadržaja masovne kulture u moru istosti, bez drugačijosti, u današnjem bumu tehničke civilizacije? Možda se može zapamtiti sve ili ništa, što se manje-više svodi na isto, juče je isto što i danas a danas što će biti sjutra. No, postoji nešto drugo što se duboko urezuje u pamćenje, tj. sve moguće destrukcije koje nam danas priređuju civilizovana vladajuća gospoda, bilo posredno ili neposredno. Dostojevski je još u svoje vrijeme, a kako bi tek danas, sa upitanošću odgovorio: «Jeste li primijetili da su najtankoćutniji krvoloci gotovo uvijek bili najcivilizovanija gospoda, kojoj kojekakve Atile i Stenjke Razini ponekad ne bi bili dostojni ni cipele izuti, a ako oni ne upadaju toliko u oči kao Atila i Stenjka Razin, to je samo zato što se suviše često susreću, odviše su svakodnevni, postali su suviše obični« (F. M. Dostojevski, 1978: 317). U stvari, kultura redukovana na civilizaciju ne gubi samo humanističke ideale nego i mogućnost za osmišljavanje jednodimenzionalne ljudske egzistencije, sve pod pritiskom civilizovanih nagona i ogoljelih ljudskih interesa čime ovaj vijek na zalasku ulazi u treći milenijum još uvijek nove ere. Ako je pak Evropa osvojila, nastanila i kultivisala Ameriku i na kraju joj stvorila pretpostavke naglog progresa do neslućenih razmjera, Amerika joj to u ovom vijeku, pogotovo u njegovoj drugoj polovini, žestoko (vrijednosno nesrazmjerno) vraća. Izvozom standardnih proizvoda (džinsa, vesterna, serija, šoua, hamburgera, koka-kole, pepsi-kole, samoposluga, super-marketa), Amerika ne nameće samo potrebe za tim proizvodima nego i način njihovog korišćenja i zadovoljavanja, čak i stil života. Edgar Moren u svojoj inspirativnoj knjizi Kako misliti Evropu izložiće one prave evropske istorijsko-tradicionalne vrijednosti, ali neće zaboraviti ni na sve one stranputice te iste Evrope u vrijeme savremene naučno-tehničke civilizacije. Moren će upozoriti na protivrječnosti, istovremeno prednosti i nedostatke, naučno-tehničkog napretka: «Ne uviđa se da uzajamni razvoj nauke i tehnike stvara jednu sve više zastrašujuću mašinu koja se sve manje može kontrolisati. Ne uviđa se da nauka i tehnika donose život i smrt, slobodu i ropstvo. Ne zna se da će razvoj njihove moći uništavanja premašiti svaki drugi razvoj. Nije primijećeno da dovođenje u red svijeta putem tehnike omogućava razularenost istorijskog neuma« (E. Moren, 1989: 79). A Kostas Akselos kao ekspertni filozofski istraživač moći tehnike istaći će da je samo tehnika Janusova glava modernosti. Na osnovu naznačavanja ovog svijeta kao gotovo posve nihilizovanog, gdje je čak i sâm nihilizam nihilizovan i gdje zahuktala tehnika utiskuje svoj pečat prozi i radosti prošlog, sadašnjeg i budućeg »s/Svijeta«, Akselos poručuje da bi se glavna »igra dolazećeg milenijuma sastojala u našem otvaranju ‘s/Svijetu’ što egzistira iza nas, kroz nas i ispred nas, da bi upozorio da će sljedeći milenijum imati prečih briga« (K. Akselos, 1986: 531).

Savremena tehnička civilizacija snažno zatura tradiciju i zaobilazi kulturu, jednostavno »napada« sve prostore u kojima čovjek živi i kreće se, ali zalazi i u dubinu, u sve pore ljudskog bića. Ta civilizacija u jednom dijelu svog napretka ostvarila je prava čuda, ali ta čuda sa svim svojim prednostima automatski uvijek nose i svoje nedostatke. Ovdje nas interesuju samo oni rezultati koji se direktno odnose na smisao ljudske egzistencije, kao što su: povećanje proizvodnosti rada do neslućenih razmjera, ali i usmjerenje njegovih rezultata u razne svrhe van čovjeka, čak i protiv njega; ukidanje fizičkog raubovanja u radu sa znatnim skraćenjem obavezujućeg radnog vremena, ali, paradoksalno, sa luksuznim prevozima stvorene su muke sa dolaženjem na posao i odlaženjem sa njega; rastegnuto je »slobodno vrijeme«, bolje reći neobavezujuće ili opušteno ili otpušteno vrijeme u kojem se nude veoma različite vrste zabave i razonode, ali najčešće bez suštinskih svojstava spontane stvaralačke igre; obezbijeđeno zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, čak sa jednom opštom omamljenošću u zadovoljavanju nepotrebnih potreba; omogućene automatske komunikacije između ljudi sa jednog ili drugog kraja planete, ali su zato znatno smanjene i ohlađene neposredne (primarne) komunikacije; opremljeni ljudi automatskim aparatima za sve prostore, obavezujuće i neobavezujuće, egzistencije i time se ljudsko biće »oslobađa« i od minimuma potrebne fizičko-ručne aktivnosti, pa čak i od mišljenja samo ne od automatske opreznosti u pogledu toga kako na vrijeme uključiti-isključiti dugme i na kraju pružene mogućnosti građaninu da bira, ali ipak samo ponuđeno, takoreći već izvan njega izabrano i to kako posao i predmetni svijet tako i političko opredjeljenje. Tako usidrena čovjekova egzistencija sa prevlašću vještačkih potreba jednostavno je uljuljkala čovjeka u sopstvenom zadovolj-stvu i pretvorila ga u roba tako spolja nametnutih potreba. »Zadovoljstvo u ponižavanju drugih kao i u samoponištavanju pred nekom jačom voljom, zadovoljstvo u najraznovrsnijim surogatima seksualnosti, u besmislenom žrtvovanju, herojstvu rata – lažno je zadovoljstvo zato što nagoni i potrebe koje se u njemu ostvaruju čine ljude neslobodnijima, zaslepljenijima i siromašnijima nego što oni moraju da budu« (H. Markuze, 1977: 112). Čovjek predat svojim čulnim potrebama gubi potrebu za duhovnošću, bilo u oblasti proizvodnje bilo u oblasti potrošnje (H. Markuze, 1977: 118). Možda je Berđajev u pravu kada u ideji progresa vidi nerešivost problema vremena, gdje se, u stvari, stalno nameće praksa »uništavanja prošlosti« od strane budućnosti, ranijih pokoljenja od strane docnijih, kao i što se progres ne otkriva, onako kako se sâm reklamira, kao vječiti život, nego, naprotiv, kao vječita smrt (N. Berđajev, 1984: 207). Te ideje i praksu progresa Berđajev će slikovito markirati: »Ideja progresa XIX vijeka poziva na mesijansku gozbu samo nepoznato pokoljenje srećnika, pokoljenje koje je vampir svih drugih pokoljenja« (N. Berđajev, 1984: 206).

Danas, čini se, da se kod mislećih ljudi nameće potreba ponovnog propitivanja i razumijevanja određenih slovenofilskih ideja (i ne samo slovenofilskih nego i nekih zapadnoevropskih – Špengler, Niče) o razvoju evropske civilizacije i pogotovo iz razloga što ih je potrebno sučeliti sa nekim tendencijama u postkomunističkom periodu zemalja slovensko-pravoslavne kulture. Slovenofilska svijest se nije rađala kao suprotstavljanje zapadnoevropskoj »staroj« velikoj kulturi, nego, prije svega, kao suprotstavljanje evropskoj bezdušnoj i bezbožnoj civilizaciji, koja je inače potisnula tu staru i svetu kulturu Evrope (N. Berđajev, 1984: 227-29). Komunistički autoritarni poredak nije se ograđivao samo od »trule« zapadne kulture nego i od svoje »dekadentne« kulturne prošlosti i time jednostavno raskidao sa tradicijama i transkulturacijom. To jednostavno raskidanje sa mogućnostima djelotvorenja tradicionalnih kulturnih vrijednosti uvodilo je kulturu u plitke vode »socrealizma«, »proletkulta« ili kineske »kulturne revolucije«, te se, prema tome, nije u pravom smislu mogla ostvarivati kultura kao slobodna samostvaralačka praksa. Za razliku od tog komunističkog »duhovnog reda« sa kulturom u oblasti privrednog razvoja, isti poredak, ideološkim floskulama »industrijalizacija plus elektrifikacija«, »stići i prestići Zapad«, nametao je ubrzanu industrijsku izgradnju svoje domovine. Ali, to nigdje nije ostvario sem tamo gdje je morao kao što su razorno nuklearno naoružanje i osvajanje kosmosa, čime se bar u pogledu jednosmjernog progresa donekle ravnao sa tim istim Zapadom. Poslije naglog urušavanja komunističkog poretka i začinjenja nekog oblika reverzibilne tranzicije, naglo se javlja, posebno kod opozicionih grupacija (partija, udruženja, pokreta), glasnost opredjeljenja za »preko noći« ulazak »na široka vrata« u Evropu. Istovremeno, ta ista Evropa kao »uobražena stara dama« civilizovano je podlegla Americi i izvršavajući njene naloge nastoji da dozira demokratiju, te interesno svim tim društvima usmjerava prestrukturiranje i razvoj privrede, pa ako zatreba »demokratski« razornom »vazdušnom kampanjom« (primjer bombardovanja Jugoslavije) uči ih »pravdi i humanizmu«. Sve se to uklapa u progres, civilizaciju, djelimično i u tradiciju, ali nikako u kulturu, pa ni u pravu demokratiju. Prema tome, koliko god pojedinačno svaki od ovih društvenih fenomena (tradicija, kultura, progres) imanentno sadrži u sebi i druga dva, toliko u realnoj praksi, već sa industrijskom revolucijom, a pogotovo sa naučno-tehničkom revolucijom, progres se ipak sve više otrže od tradicije i od kulture gradeći savremenu civilizaciju koja ukida stare mitove a nameće skoro jedan jedini mit, »mit objektivne svijesti«.

www.komunikacije.org







Овај чланак је са Vidovdan.org
http://www.vidovdan.org/arhiva

URL чланка је:
http://www.vidovdan.org/arhiva/article429.html