Kapor: Današnji političari su kao skinhedsi

Kaporov Džoni Zec, junak romana “Eldorado”, predstavlja prvoklasnog beogradskog mangupa koji krstari po bijelom svijetu kao predstavnik nevladine organizacije “Samo Srbin Srbina spasava"...

Doajen naše književne scene, jedan od najpopularnijih pisaca na ovim prostorima, Momo Kapor oglasio se na radost brojne čitalačke publike još jednom knjigom. U pitanju je, kako kaže “pustolovni’”, humoristički roman pod nazivom “Eldorado”. Knjiga je promovisana juče u Tanjugovom pres centru u Beogradu.
Roman Moma Kapora objavljen je u, za naše prilike, nevjerovatnih trideset hiljada primjeraka, za koje autor veruje da će se brzo rasprodati. Uz nesporne književne Kaporove domašaje, uz činjenicu da je u pitanju vedar humoristički roman, odlična satira puna smijeha koji je za nas već dugo deficitarna kategorija u to i nema sumnje.
Glavni junak “Eldorada”, “hohštapler” Zeka, likom i djelom može biti persona koju, ako bolje promislimo, lako možemo identifikovati i u sopstvenom okruženju. Kaporov Džoni Zec predstavlja prvoklasnog beogradskog mangupa koji krstari po bijelom svijetu kao prestavnik nevladine organizacije “Samo Srbin Srbina spasava”, vrebajući i loveći najbogatije i najuglednije Srbe, ne bi li im dodijelio nagradu za “izuzetan doprinos očuvanju srpske kulturne baštine”, za koju mu se naravno zaslužni Srbi željni “domaće slave” odužuju - dolarima.
~Kako ste se opredijelili za humorističku formu, odnosno šta Vas je podstaklo da napišete satirični roman?
- Shvatio sam da mi u našoj literaturi imamo veoma malo humora i satire, dok čini mi se, humorističkih romana gotovo da nema. Osim Ćopićeve “Osme ofanzive”; “Pop ćire i pop Spire”, kao i romana “Filip na konju”, mi ništa drugo i nemamo u ovom žanru. Zbog toga sam odlučio da napišem jedan pravi humoristički roman sa velikom sigurnošću da ću nasmijati svog čitaoca i to mnogo puta između dvije korice knjige.
~Šta je okosnica romana “Eldorado”?
- Džoni Zec je jedan pravi bjelosvjetski, a naš hohštapler, koji putuje po bijelom svijetu, da bi prevario bogataše srpskog porjekla rasutih širom zemljine kugle. “Kupuje” ih tako što im dodjeljuje nagrade i povelje za njihovo zalaganje “za očuvanje srpske tradicije i kulture”, za šta mu se oni naravno – revanširaju. Čitalac će tako družeći se sa Zekom proputovati gotovo cijeli svijet, Švajcarsku, Francusku, Italiju, Ameriku, Kanadu …
~Jedan ste od najčitanijih pisaca na ovim prostorima. Šta za jednog srpskog pisca znači bestseller titula?
- Postoji jedna engleska izreka koju veoma volim, a to je da je “put u istoriju književnosti zasut grobljima bestselera”. Bestseler pisac u ovim krajevima znači da, kada me neki stranac upozna i za mene mu neko kaže da sam bestseler pisac, a on me zadivljeno upita koji su mi tiraži, ja slažem trostruko i jedva dobacim cifru od pet do deset hiljada primjeraka, što su tiraži po lokalnim univerzitetima u svijetu, ako se zna da neke knjige doživljavaju po dvesta miliona primjeraka. To je komično od kada se Jugoslavija smanjila, naročito za republike koje i ne čitaju ćirilicu, a u kojima sam ranije bio štampan, mislim na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju. Međutim, bestseler je dokaz da ljudi, ipak čitaju određene pisce i da oni savlađuju neke prepreke da dođu do knjige. U čemu je tajna, ja to ne bih znao da Vam kažem, jer bih onda od svake svoje knjige napravio bestseler, a to nije slučaj sa svim mojim knjigama, već sa samo jednim dijelom. Naravno, užasavam se bestselera. Više volim male, skromne tiraže i kad bih mogao da živim od toga štampao bih moju knjigu u stotinjak primjeraka najviše.
~Da li i ovoj vlasti smeta što ste možda veći Srbin, nego što bi trebalo?
- U suštini, ništa se nije promjenilo od vremena socijalizma, pa do danas. Nagrade su uvjek dobijali neki sumnjivi tipovi iz ovih ili onih razloga. Umjesto da ih samoupravno dodjeljuje neka državna komisija ili Kulturno prosvetna zajednica. Tako su se među najdarovitijim umjetnicima našli takvi kao što su drumski razbojnici Franso, Vion, Gargantua, pijandura Hemingvej, francuski nacionalista Selin, ili kod nas pripiti nacionalista Đura Jakšić. Pogrešno bi zato bilo očekivati da će se neka nova vlast razlikovati od prethodne.
~Poslije Vašeg obilaska Hilandara spominjali ste često susrete sa ocem Mitrofanom citirajući ga kako je “naše samo ono što damo drugima”. Koliko je Momo Kapor dao kao pisac, slikar, novinar, kao čovjek?
- Otac Mitrofan, hilandarski kaluđer, veliki mudrac i divan čovjek. To što je rekao odnosi se na svakoga, pa i na mene, čak i kad nijesam svjesno radio to što sam radio. Mislim da sam dao dovoljno i malo sam umoran od tog silnog davanja, htio bih malo i da se odmorim, pa to radim slikajući. Kad prestanem da pišem, počinjem da slikam. To je za mene divno vrijeme, jer se tad vraćam svom starom zanatu.
~Uspješan ste slikar, voljen, popularan pisac. Da li ste ostvarili sve snove slikara i pisca, ili je ostalo još nešto nedosanjano?
- Isuviše lijepo pitanje da bih mogao da odgovorim na njega. Ostvario sam snove, jer oni nijesu bili naročito veliki i nemogući. U isto vrijeme ih i nijesam ostvario, jer za slikarstvo je najmanje potreban jedan poseban život, za pisanje takođe. Dijelio sam ovaj život na te dvije vrlo teške umjetnosti i ni u jednoj od njih nijesam uspio da dođem do onoga što mi je zaista cilj. Da napravim i dođem do onoga što zaista smatram savršenstvom. Još se mučim i pred slikom sam uvijek kao da prvi put slikam i pred romanom sam kao da ga prvi put pišem u životu. Tu nema navikavanja i rutine.



Novi političari kao skinhend japiji

~Zašto mislite da je pogrešno očekivati da će neka nova vlast biti različita od prethodne?
- Svi su se rodili ovdje, svi su u iste škole išli, od istih bolesti pelcovani i svi postali vlast u istom danu. Oženili se sličnim ženama, dobili u početku iste stanove, napunili ih istim pokućstvom, svi dobili djecu i kredite, čitali iste knjige. Ukratko, to su braća od strica stigli da nas usreće iz inostranstva. Radi se uglavnom o povlašćenoj djeci socijalističkih predstavnika u trgovini, diplomatiji koji su na zapadu završili fakultete, ili o ratnim dezerterima što su se sami školovali i vratili kao pobjednici kada smo izgubili sve ratove. Oni se, dakle, prilično razlikuju od onih pređašnjih; oni su skinhend japiji, znaju poneki strani jezik, mnogo su elegantni, jer imaju veze sa srpskim šanerima, pa dobijaju sve za trećinu cijene. Svi oni, i jedni i drugi i treći, oni koji će tek da dođu. Samo mi ih je malo žao, jer izgleda da su bili bolesni kada se to u školi učilo o usponima i padovima vlasti, nijesu naučili koliko dugo traje. Možda ih to ne zanima, jer kad odu sa vlasti, otići će kao veoma imućni, a iza ugla ih čeka vrijeme i njihovo potomstvo, koje će spiskati kao i obično onom istom brzinom kojom su sticani.


Čeka zabranu ulaska u Crnu Goru

~U vrijeme na sva usta propagiranja demokratije, Vaše knjige su još nepoželjne u Hrvatskoj i Federaciji BiH. Kako se osjećate kao pisac čije su knjige doživjele prognaničku sudbinu, čak su svojevremeno i spaljivane?
- Jedan sam od deset osoba iz ovih krajeva kojima je Hrvatska zvanično zabranila doživotan ulazak u njihovu zemlju. Nedavno je izašao taj spisak, ali to ne znači da tamo nijesam čitan tajno. Naime, moje knjige odlaze u Hrvatsku, često ih i potpisujem. One stoje u drugom redu, iza onog prvog reda. Naravno, u prvom redu stoji Aralica. To su knjige koje su preživjele čuveno paljenje devedesetih godina koje je bilo u Hrvatskoj, gdje su spaljene ogromne količine knjiga Ive Andrića, Crnjanskog, Meše Selimovića, i moje, što ja sa zadovoljstvom ističen i vrlo se ponosim tim podatkom. One su spaljene u željezari Sisak, ili su bačene i spaljene u kontejnerima ispred biblioteka, ali po svjedočenju pisaca koji ponekad dođu u Beograd, ja sam tamo tajno najčitaniji pisac. Sa Sarajevom je drugi slučaj, to je grad u koji mi je takođe zabranjen ulazak, nezvanično, ali vrlo ozbiljno. Ništa protiv tih ljudi nijesam radio, ja sam bio samo reporter. Što se tiče mržnje koje zvanično Sarajevo gaji prema meni, nijesam ni do koljena onoj mržnji koju uživa Emir Kusturica. On je na neprevaziđenom prvom mestu. Onda je dosta redova prazno, pa sam ja na drugom mjestu. Knjige idu isto tajno. Nema ih u knjižarama, nema ih u biliotekama, ali, opet knjiga pronalazi put, ljudi odavde odlaze za Sarajevo da povrate imovinu, kuće, stanove, pa moju knjigu nose komšijama, rođacima, prijateljima, pa moje knjige tako odlaze u gradove u koje ja ne mogu. Na vrlo dobrom sam putu da steknem još jednu zemlju u kojoj ću biti zabranjen, a to je ova u kojoj izlazi list „Dan”. Kakve sam sreće, to nije nevjerovatno da mi se desi.

Najsrećniji kad nema dovoljno slika

~Da li možda planirate izložbu slika?
- Ne, ja ne volim izložbe. Izložbe su za ljude koji žele da se druže, da vide svijet, a ja upravo suprotno radim - da ne vidim više svijeta nego što me poznaje. Drugo, niko na izložbu ne dolazi sa toliko novaca da kupi sliku. Izložbe su novijeg datuma, a napravio ju je Kurbe, kad su ga odbili na Pariskom salonu. Najsrećniji sam kad nemam dovoljno slika, znači da su prodane, jer slike treba da odu. Najgori su mi oni koji kažu da je rastati se od slike dati dio sebe. Ja ih uvjek pitam: “Koji dio, od buta ili od rebara”. Leonardo da Vinči nikad nije oko sebe imao više od dvije slike, koje je po narudžbi radio za nekoga. Moje slikarstvo je neoklasično. Ono je neka vrsta razgovora sa starim majstorima, posebno sa Leonardom. Pokušavam da napravim slike istom tehnologijom, na sličan način. One su lijepe, zato što mrzim estetiku ružnog, ne pristajem na nju. Estetika ružnog je estetika otpadaka, deformacija, kao što kaže Voja Stanić, divan slikar iz Herceg Novog: “Kad slikaš, pa pogriješiš, pa ne možeš da naslikaš lijepo, ti odmah ružno. To može svako.

M.MILOSAVLjEVIĆ

"Dan"