Свет: Milorad Vukašinović: „Treća američka imperija” i islamizam Постављено 27.04.2007
Тема: Милорад Вукашиновић
„Treća američka imperija” i islamizam
SAVEZ PROTIV EVROPE
Američko političko i vojno angažovanje u nekadašnjoj Jugoslaviji potrebno je analizirati sa nekoliko aspekata. Posebnu pažnju zaslužuje odgovor na pitanje: zbog čega je američka strana u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, a kasnije 1999. godine na Kosmetu, podržala balkanske muslimane? Delimičan odgovor na to veoma složeno geostrategijsko pitanje sadržan je u studiji objavljenoj neposredno posle potpisivanja Dejtonsko-pariskog sporazuma, pod karakterističnim naslovom Treća američka imperija. Autori ogleda su članovi kontroverznog Saveta za inostrane poslove Džejkob Hajlbrun i Majkl Lind. Prema rečima dvojice uglednih analitičara, proces formiranja „treće američke imperije” razlikuje se u odnosu na prethodne dve. Naime, prva američka imperija stvorena je neposredno posle Špansko-američkog rata 1898. godine i bila je skoncentrisana na području Kariba, druga je trajala u periodu od 1945–1989. godine i bila usmerena na Zapadnu Evropu, dok treća proširuje domet svog uticaja na zemlje Istočne Evrope i Balkana, ali njen epicentar čini područje Bliskog Istoka i Persijskog zaliva sa svojim ogromnim rezervama nafte. Evo kako ciljeve američke geostrategije definišu ovi vašingtonski osmatrači:
„Umesto da Bosnu shvatimo kao istočnu granicu NATO-a, na Balkan bi trebalo gledati kao na zapadnu granicu naglo šireće američke sfere uticaja na Bliskom istoku. Valja se podsetiti da je sve do Drugog svetskog rata Balkan smatran delom Bliskog istoka, a ne područjem Evrope. Činjenica da su SAD zanete državom bosanskih muslimana više nego što su to njihove evropske saveznice odslikava, između ostalog, novu američku ulogu predvodnika jednog nezvaničnog skupa muslimanskih nacija od Zaliva do Balkana. Oblast pod nekadašnjom upravom osmanskih Turaka pokazuje znake postanka treće američke imperije.”
Iz navedenog geopolitičkog ogleda potrebno je izvesti nekoliko suštinskih zaključaka, na osnovu kojih je moguće dati odgovor i na pitanje o budućnosti regiona Zapadnog Balkana. Naime, dok se geopolitička prekompozicija Centralne i Istočne Evrope odvijala po principu povratka ovih naroda u katoličko-protestantsku Evropu, dakle po sasvim jasnim kulturno-religijskim obrascima, dotle je model prekompozicije Balkana tekao u sasvim suprotnom kulturno-civilizacijskom smeru, kroz podršku atlantističke geostrategije manjinskom muslimanskom faktoru i odgovarajućem konceptu „demokratskog islama” koji oličava „sekularna Turska”. Uostalom, napadno korišćenje termina „Zapadni Balkan” jasno odslikava nameru vašingtonskih stratega da ovaj deo Evrope izopšte sa starog kontinenta, uz cinične pseudoistorijske i kulturno-civilizacijske premise hantingtonovskog tipa o tome da se „Evropa završava tamo gde počinju pravoslavlje i islam”.
Sadejstvo amerikanizma i komunizma
Podrška muslimanskom faktoru za SAD ima i praktičan ekonomski i politički značaj. Ekonomski značaj se ogleda u kontroli nad naftnim bogatstvima koja su u rukama arapskog sveta i prodaji oružja saveznicima u regiji, pre svega Saudijskoj Arabiji. Politički značaj se ispoljava kroz neskrivenu podršku velikoturskim aspiracijama „od Kineskog zida do Jadrana”, o čemu turski zvaničnici otvoreno govore početkom devedesetih godina XX veka. Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da je koncepcija „povratka Turske na Balkan” nastala u poslednjoj deceniji XX veka. Celu strategiju potrebno je analizirati u širem kontekstu, koji seže u period hladnoratovske epohe.
SAD su još u vreme predsednika Kartera, osmislile novu doktrinu prema islamskom svetu, koja je usledila kao odgovor na sovjetsku vojnu intervenciju u Avganistanu i pobedu islamske revolucije u Iranu. Njen osnovni cilj bio je sprečavanje pokušaja bilo koje spoljne sile da ostvari kontrolu u regionu Persijskog zaliva. Prema podacima američke obaveštajne agencije CIA, SAD su samo tokom rata u Avganistanu, uložile više od 10 milijardi dolara u pokret islamskih fundamentalista. Tada su američke tajne službe uspostavile kontakte sa Osamom Bin Ladenom, sadašnjim „američkim neprijateljem broj jedan”. Pored Bin Ladenovog pokreta, američke tajne fondacije počele su da jačaju radikalne islamističke tendencije i na području nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, u centralnoazijskim turkofonskim republikama. Pod okriljem SAD, uspostavljena je teroristička mreža čiji je krajnji cilj stvaranje svetske islamske države (kalifata).
Pipci te mreže su se protezali i na području nekadašnje Jugoslavije, u regionima naseljenim muslimanskim stanovništvom. Kasniji neprikosnoveni lider bosanskih muslimana Alija Izetbegović još 1970. godine je napisao Islamsku deklaraciju, koja je bila prva manifestacija radikalnog islamizma na prostoru bivše Jugoslavije. Pored ove knjige, Alija Izetbegović je napisao i studiju Islam između Zapada i Istoka, koja je najpre štampana u SAD 1984. godine, a zatim i u Turskoj 1987. godine. Obe knjige postavljene su u stroge okvire fundamentalističke ideologije, na bazi stroge podele islamskog i neislamskog sveta. Ključna poruka islamske deklaracije je „veruj i bori se”, uz lojalnost jedino Kuranu.
„Islamski poredak predstavlja jedinstvo vere i politike”, tvrdi Izetbegović i izvodi zaključak o apsolutnoj nemogućnosti uspostavljanja veza između islamskog i neislamskog sveta. „Ne može biti mira ni koegzistencije između islamske i neislamske vere, socijalnih i političkih institucija.” Izetbegović i poručuje sledbenicima da za prave muslimane postoji samo „jedan put, put rada, borbe i žrtvovanja”.
Izetbegovićeve reči naišle su na pogodno tle među muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Njegove studije se pojavljuju upravo u trenutku borbe za „nacionalnu emancipaciju” muslimana u bivšoj SFRJ i na jedan pomalo paradoksalan način savršeno se uklapaju u nastojanja komunističkog državnog i partijskog vrha da afirmišu stvaranje „muslimanske nacije”. Može se slobodno reći da je partijski vrh prećutno podsticao islamizaciju Bosne i Hercegovine, ali i drugih regiona bivše države gde žive pripadnici islamske veroispovesti. Iako između muslimana u BiH koji su etničkim poreklom islamizirani Srbi i kosmetskih Šiptara postoji ogromna razlika, uočljivo je nastojanje partijske vrhuške da instrumentalizuje islam u antisrpske svrhe. Za muslimane u BiH islam nije samo put u nacionalnu emancipaciju, već i religijski odgovor na „unutrašnju dramu” svakog muslimana koji zapadne vrednosti zakonitosti i progresa doživljava kao akt „dvostruke apsurdnosti”, jer islam „nije samo ideja i zakon, već i ljubav i osećanje” za ceo muslimanski svet. Upravo u tom aktu „unutrašnje drame svakog muslimana” treba tražiti objašnjenje za jačanje islamskog fundamentalizma na prostoru bivše Jugoslavije.
Islamska jeres kao geopolitički instrument
Islamističke tendencije na prostoru nekadašnje Jugoslavije američka geostrategija uklopila je u svoju koncepciju prikrivenih aktivnosti čiji je krajnji cilj bio potpuno dezintegrisanje jugoslovenske države. Muslimanska strana u Bosni i Hercegovini postaje, međutim, i važan manipulativni faktor svetskih islamističkih krugova.
Sedamdesetih i osamdesetih godina podiže se veliki broj džamija u BiH, školuje veliki broj hodža i imama na prestižnim islamskim univerzitetima u SAD, Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Iranu i Turskoj. Po povratku u zemlju, muslimanskim masama se propovedaju ideje fundamentalističkog islama, sa elementima koji često odudaraju od tradicionalnog poimanja islama. Ovo se posebno odnosi na propovednike islama koji su visoke škole završili u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu. Njihovi stavovi potpuno odgovaraju učenju radikalne muslimanske sekte vehabita i doći će do punog izražaja tokom trogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Interpretacija vehabističkog učenja karakteristična za sledbenike Osame Bin Ladena nastala je u Saudijskoj Arabiji i počela brzo da se širi među pripadnicima sunitske verzije islama. Neki ugledni teoretičari islama vehabizam definišu kao „islamsku jeres”. Oni u fanatizmu, religioznoj netrpeljivosti i prisiljavanju u veri, što je karakteristično za vehabizam i njemu srodni salafizam, vide znake „raskida sa pravim islamom i tradicijom proroka Muhameda”. Naime, u svetoj islamskoj knjizi Kuranu stoji da „nema prinude u veri”. Ta poruka bila je upućena, pre svega, saborcima proroka, njihovoj odrasloj deci koja su primila hrišćanstvo pre nego što su njihovi roditelji primili islam.
Nasuprot ovakvim interpretacijama islama, duh vehabizma nema ničega zajedničkog sa „istinskim božanskim islamom”. Kod ovakvih učenja promenjeno je i socijalno značenje islamskog pogleda na svet. Tradicionalna orijentacija obavezujuće pobožnosti zamenjuje se potpuno drugačijim modelom bespogovornog oslanjanja na sopstvena pravila i pozivom na nasilje protiv svih onih koji ta pravila ne prihvataju, nezavisno od toga da li je reč o muslimanima ili ne. Karakteristika takvog pogleda na svet je promocija nasilja kao njegovog osnovnog zakona. Težeći da zaštite islam od prodiranja neislamskih činilaca, vehabije, salafisti, pripadnici pakistanskog pokreta Tablig, i sami se udaljavaju od izvornog islama, prekidajući tradiciju i nastojeći da na svoj način ponovo protumače odredbe Kurana i Sune.
Reč je o procesima koji su dalekosežno gledano opasniji po tradicionalni islam od spoljašnjih, često nasilno nametnutih modernizacija. Pripadnici radikalnih islamističkih učenja, svaki termin interpretiraju na svoj način. Oni proglašavaju „džihad” ne samo protiv nemuslimana, već i protiv muslimana koji se sa njima ne slažu. Vehabizam i salafizam posebno privlače mlade ljudi koji teže „vatrenoj veri”. Oni postaju lak plen ekstremističkih elemenata koji, u ime navodne borbe za islam, zapravo diskredituju tradicionalne islamske vrednosti, stvarajući „predstavu o svim muslimanima kao teroristima i ubicama”.
Zanimljiv je još jedan detalj. Pripadnici vehabističkog učenja praktikuju drugačije obrede (na primer, drugačije klanjaju), uprošćenije životne principe, grade džamije sa izuzetno bogatim spoljašnjim obeležjima, pretvarajući ovaj pravac u islamu u religiju bogatih. Sve to neminovno proizvodi posledice na strogo političkom i socijalnom planu, urušavajući granicu koja, iako nije tako vidljiva kao u drugim religijama, postoji i u islamskoj tradiciji. To je pre svega ravnoteža između duhovnog i svetovnog, formalnog i unutrašnjeg. Na taj način vehabističko učenje pretvara islam u „politizovanu jeres”, koja se u praksi ispoljava kao religiozni fanatizam, netrpeljivost, prisiljavanje i surovost. Ovakav islam, po svojoj unutrašnjoj prirodi, ignoriše božanski element u čoveku, nameće jednodimenzionalnu, odveć formalnu i primitivnu praksu. Upravo ta činjenica je osnovna karakteristika vehabizma i salafizma, koji svoje sledbenike nalaze i na području Balkana.
Smisao „atlantističkog islama”
Pojedini teoretičari definišu pojave radikalnog islamizma širom sveta kao „atlantistički islam”, aludirajući tako na specijalne odnose američkih obaveštajnih agencija i jeretičkih islamističkih pravaca. Nije mali broj autora koji tvrde da je američka geostrategija i u posthladnoratovskom periodu nastavila da finansira i podržava tendencije radikalnog islama. Na taj način američka spoljna politika uspešno usmerava nezadovoljstva muslimanskih masa, pretvarajući ih u manipulativno sredstvo za ostvarenje sopstvenih geostategijskih interesa, posebno u regionu Bliskog Istoka.
Američki društveni inženjeri podstiču radikalni islamizam na više načina. U samim SAD, postoji veliki broj specijalističkih instituta koji se bave islamom i njegovim unutrašnjim protivrečnostima, socijalnim i političkim prilikama. Konačno, nije mali broj visokih muslimanskih dostojanstvenika školovan na prestižnim institutima u SAD i Velikoj Britaniji. Nije bez značaja ni podatak da se sedište najradikalnijih političko-religioznih grupacija i njihovih lidera nalaze upravo u ovim zemljama, što, prema mišljenju stručnjaka za obaveštajni rad, omogućava kontrolu i usmeravanje delovanja ovakvih grupacija od strane američke i britanske tajne službe. Zapadne banke i finansijska tržišta osnovni su izvori finansiranja radikalnog islamizma. Na taj način, zapadne službe u situaciji su da manipulišu ovakvim grupacijama i koriste ih za ostvarenje svojih interesa u regionima u kojima deluju.
Međutim, malo je poznato da se ovakve grupacije koriste i radi razaranja tradicionalnog islama. Naime, ukoliko se analiziraju vojne akcije zapadnih sila poslednjih decenija uočava se jedan paradoks: većina vojnih intervencija bila je usmerena protiv režima u islamskom svetu koji po svom karakteru nisu bili fundamentalistički. Dobar primer je nekadašnja vlast u Avganistanu, koja je, osim prosovjetske orijentacije, na unutrašnjem planu sprovodila koncepciju „islamskog socijalizma”. Tek posle povlačenja sovjetske armije i građanskog rata koji je trajao godinama, na vlast dolaze radikalni islamisti, talibani, uz ogromnu vojnu i logističku podršku SAD. Svojom rigidnom vladavinom Avganistanom talibani su pojačali unutrašnje podele ne samo u ovoj zemlji, već i u regionu. Istovremeno, o islamskom svetu stvorena je predstava po meri uticajnih američkih krugova.
Američki vojni intervencionizam u regiji neminovno podstiče antiamerikanizam muslimanskih masa, koje tako postaju lak plen radikalnog islamizma, finansiranog opet od strane zapadnih obaveštajnih agencija. Na taj način razaraju se i spolja i iznutra vrednosti na kojima počiva tradicionalni islam, koji ne isključuje dijalog sa hrišćanskom i drugim civilizacijama. Takav islam odbacuje doktrinu „projektovanog sudara civilizacija” i ulogu koju mu dodeljuju specijalne službe atlantizma.
Bosanski obrazac
Događaji na prostoru Bosne i Hercegovine, predstavljaju tipičan obrazac delovanja atlantističke geostrategije i njene sposobnosti manipulacije muslimanskim masama. SAD su svoju politiku prema muslimanima u BiH planirale vodeći računa o socijalnim, istorijskim, nacionalnim, kulturnim i psihološkim činiocima, koji su neminovno imali uticaj na formiranje svesti ovog stanovništva. Islamski verski činilac trebalo je da nadomesti nedostatak ostalih elemenata neophodnih za formiranje posebne nacije.
Kao što je već rečeno, preko 95 odsto muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, kao i u Raškoj oblasti u Srbiji, etnički pripada srpskom narodu. I pored višedecenijske propagande, u mnogim muslimanskim porodicama postoji svest o zajedničkom poreklu sa pravoslavnim Srbima. Prihvatanje islama u uslovima turske okupacije Balkana bilo je posledica pre svega ogromnog pritiska na srpski narod. Zajednički srpski jezik, običaji, i mnogi drugi formativni elementi, nisu mogli biti izbrisani. To nikako ne znači da je istorija međusobnih odnosa bila idilična. Naime, tokom Drugog svetskog rata, mnogi muslimani su ratovali na strani NDH. Hrvatska propaganda ih je nazivala „cvijećem hrvatstva”. Istine radi trebalo bi reći da je bilo zločina i sa srpske strane, posebno od pripadnika četničkog pokreta. Veoma je, međutim, značajan podatak da su oba suprotstavljena pokreta, i ustaški i četnički, bili pod presudnim uticajem atlantističkih tajnih službi, koje su podsticale međusobne zločine i porast netrpeljivosti između pravoslavnih Srba i muslimana. Tokom Drugog svetskog rata velike zločine nad srpskim stanovništvom počinila je zloglasna Handžar divizija, čiji je pripadnik bio i lider muslimana u Bosni Alija Izetbegović. Dakle, Izetbegović je još od najranije mladosti nosio u sebi snažnu crtu srbofobije i religioznog fundamentalizma.
Najavom raspada bivše SFRJ, muslimansko stanovništvo našlo se u veoma složenoj situaciji, posebno u Bosni i Hercegovini, gde je činilo relativnu većinu od 45 odsto. Kao i ostali jugoslovenski narodi, muslimani su se u susret predstojećim događanjima verski i nacionalno homogenizovali. Svoje političko delovanje muslimani su artikulisali kroz aktivnosti Stranke demokratske akcije (SDA), čiji je program bio zasnovan na premisama Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, koji je postao i prvi njen predsednik. Ovoj političkoj grupaciji, pod uticajem Islamske verske zajednice, pristupio je veliki broj muslimana. Na prvim parlamentarnim izborima u Bosni i Hercegovini SDA je pobedila, zajedno sa ostalim nacionalnim strankama, Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ).
Uporedo sa zaoštravanjem jugoslovenske krize, muslimanski činilac u Bosni i Hercegovini se našao u specifičnoj poziciji, usred srpsko-hrvatskog konflikta koji je neminovno imao uticaja i na unutrašnje prilike u BiH. Hrvatska strana je pokušavala da ponovo instrumentalizuje muslimane i uvuče ih u sukob sa Srbima. Muslimanska strana je pristala na koaliciju sa Hrvatima u Skupštini Bosne i Hercegovine. Na taj način stvarani su preduslovi za kasniji krvavi građanski rat i međunacionalne sukobe. Muslimansko-hrvatska koalicija bila je zasnovana na antisrpskoj i antijugoslovenskoj platformi. Dokazano je da su njeno stvaranje podstakli atlantistički agenti, koji su od početka kontrolisali vrh muslimanskog pokreta i Izetbegovića lično. Politički potezi i poruke Izetbegovića poprimali su, u određenim situacijama, elemente apsurda. U prelomnim trenucima, kada se odlučivalo o ratu i miru, o sudbinama desetina hiljada ljudi, Izetbegović se ponašao ne kao državnik, već kao religiozni fanatik koji ne preza ni od žrtvovanja sopstvenog naroda. Njegove reči izgovorene neposredno pre nelegalne secesije Bosne i Hercegovine od Jugoslavije o tome da je „radi suverenosti Bosne spreman da žrtvuje mir” otkrivaju ličnost sklonu fanatizmu, koja pod misterioznim okolnostima, „u ime islama”, donosi odluke sa tragičnim posledicama.
Ličnost takvog psihološkog profila savršeno se uklapala u planove američke strategije na Balkanu. Američki ambasador Cimerman sprečavao je Izetbegovića da prihvati bilo kakvu mirovnu inicijativu. Muslimansko rukovodstvo odbilo je Miloševićev i Karadžićev predlog sporazuma kojim je muslimanima garantovan status konstitutivnog naroda u skraćenoj Jugoslaviji, a Aliji Izetbegoviću mesto prvog predsednika. Lider bosanskih muslimana prihvatio je a zatim, na sugestiju Cimermana, odbacio plan Evropske zajednice o podeli BiH na etničke kantone, poznatiji kao Kutiljerov plan. Naime, američki ambasador je obećao američku vojnu i političku pomoć muslimanskoj strani, posle čega je Izetbegović otpočeo rat protiv srpskog naroda.
Pozadina osmišljenog apsurda
Rat u Bosni i Hercegovini podsticali su i moćni svetski islamistički krugovi. Oni su u dešavanjima na prostoru nekadašnje jugoslovenske države prepoznali priliku za promociju globalnih islamističkih težnji. Muslimane u Bosni i Hercegovini podržali su Turska, Saudijska Arabija, Iran, Svetska islamska konferencija. I pored dubokih međusobnih razlika i netrpeljivosti, islamski svet je pokazao jedinstven stav o ratu u Bosni i Hercegovini. Lideru bosanskih muslimana Aliji Izetbegoviću bila su otvorena vrata i u sunitskoj Saudijskoj Arabiji i u šiitskom Iranu. Primera radi, Alija Izetbegović je početkom maja 1991. godine, prilikom posete Teheranu, primljen sa svim državničkim počastima, kao verujući musliman čija partija predstavlja najjaču političku organizaciju u Bosni i Hercegovini.
Prema izveštaju američkog analitičara Džona Lafina, Izetbegovića je prilikom donošenja odluka obavezivalo i članstvo u internacionalnoj islamskoj organizaciji „Fida iyan Islam”, čiji je krajnji cilj uspostavljanje islamskog poretka svuda gde žive muslimani. Ova organizacija odigrala je veoma važnu ulogu u pružanju finansijske i vojne pomoći muslimanskoj strani tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Aktivnu podršku muslimanskoj strani pružila je i Libija, koja je marta 1991. godine odobrila zajam od 50 miliona dolara. Na vojno-političkom planu stranku Alije Izetbegovića podržavala je naročito Turska. Za Izetbegovića je oslanjanje na turski faktor bilo od višestrukog značaja. Najpre, reč je o zemlji koja je stalna članica NATO-a i najznačajniji geopolitički saveznik SAD. Drugo, u zapadnim političkim krugovima dominira teza da je islamistički činilac u turskom društvu od sekundarnog značaja prilikom donošenja političkih odluka. Turska se i danas ističe kao primer navodno uspešne koegzistencije zapadne demokratije i islama. Konačno, za SDA je bilo posebno važno stvoriti utisak kod lokalnog stanovništva o povratku Turske na Balkan.
Zahvaljujući lobiranju uticajnih islamističkih činilaca, na Zapadu se brzo zaboravilo na rigidne fundamentalističke stavove Izetbegovića. Uticajni globalni mediji potpuno su falsifikovali stvarnost u bosanskom sukobu, optužujući srpsku stranu za sva ratna dešavanja. Jedan od muslimanskih čelnika Ejup Ganić potencirao je stanovište da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena „unutrašnja agresija”. Bio je to jedan od providnih načina da se muslimanska strana oslobodi odgovornosti za nelegalnu oružanu secesiju od Jugoslavije. Ceo zamišljeni plan ne bi mogao biti ostvaren da nije bilo podrške atlantističke geostrategije.
Posebna karakteristika rata u BiH je velika podrška muslimanskoj strani od jevrejskog lobija u SAD, ali i u nekim evropskim državama. U bosanskom slučaju dogodio se težak paradoks. Uticajni jevrejski lobi, koji na odlučujući način kreira američku spoljnu politiku, praktično je podržao formiranje prve islamske države u Evropi. Istina, američki mediji pod kontrolom jevrejskog lobija izbegavali su da istaknu fundamentalistički karakter muslimanskog pokreta u Bosni. Oni su medijskim inženjeringom, optužujući isključivo srpsku stranu za ratne strahote, amnestirali radikalne islamiste Alije Izetbegovića. Upravo zahvaljujući globalnim medijima, u svet je stalno odlazila predstava o muslimanima kao žrtvama, o njihovoj pravednoj borbi za slobodu.
Veoma uticajna jevrejska agencija „Ruder Fin” angažovana je od muslimanske strane radi promocije stavova u SAD. Aktivnosti agencije odvijale su se „u nameri da obezbede veću lidersku ulogu SAD u regionu Balkana”, stoji u jednom od izveštaja koji je kvartalno ova agencija podnosila američkom Ministarstvu pravde. Promocija politike muslimanske strane u BiH na teritoriji SAD odvijala se uz očitu podršku delova američke administracije. Izvanredan poznavalac savremenih medijskih korporacija Vladimir Ilić s pravom zaključuje kako je moćna marketinška agencija „kucala na otvorena vrata”. Podrška muslimanskoj strani obezbeđivana je kroz ostvarivanje kontakata u medijima i brifovanje uticajnih zvaničnika američke administracije. Saradnja je dostigla vrhunac u eri administracije Bila Klintona.
Eksploatacija lažnih holokausta
Jedan od najznačajnijih medijskih poduhvata kompanije „Ruder Fin” jeste uspeh u animiranju jevrejskog lobija, kroz zloupotrebu osetljive teme holokausta. Naime, u najuticajnijim američkim i svetskim medijima stvorena je, pomoću niza kasnije raskrinkanih manipulacija, predstava da muslimanska strana proživljava „novi holokaust”. U tom kontekstu treba posmatrati priču o navodnim koncentracionim logorima, koju je, zna se, plasirao jevrejski novinar Roj Gatman. Da ironija bude veća, za ovu potpuno i namerno izmišljenu priču Gatman je kasnije dobio Pulicerovu nagradu, najveće novinarsko priznanje.
Zahvaljujući „Ruderu Finu”, mnogobrojni uticajni jevrejski intelektualci su otvoreno i nedvosmisleno podržali muslimansku stranu. Neki od njih, poput nobelovca Elija Vizela, zahtevali su bombardovanje srpskih položaja u Republici Srpskoj i Saveznoj Republici Jugoslaviji. Kampanja u korist muslimanske strane, vođena je u gotovo svim zapadnoevropskim državama. Predvodnici su bili intelektualci jevrejskog porekla.
Posebno snažna propaganda tokom rata u Bosni i Hercegovini vođena je u Francuskoj. Jevrejski intelektualci u ovoj zemlji, nekada prijateljskoj Srbima i Jugoslaviji, čak su bili predvodnici napada na jugoslovenski kulturni centar u Parizu. Oni su u centru glavnog grada Francuske lepili plakate sa uvredljivim sadržajem na račun srpskog predsednika Miloševića, kojeg su upoređivali sa Hitlerom. Jedan od njih, zloglasni Bernar Anri Levi, snimio je vulgarni propagandistički film o Sarajevu i navodnim patnjama muslimanskog stanovništva u ovom gradu.
Smisao ovakve propagande, dotad neviđene, bio je usmeren na donošenje strateških vojnih i političkih odluka. Cilj je bio vrlo providan. Bilo je potrebno, u ime navodnih „humanitarnih razloga”, opravdati agresiju na srpski narod u Bosni i Hercegovini i faktički vojno okupirati ovu nekadašnju jugoslovensku republiku. Muslimanski narod je trebalo da odigra ulogu žrtve, preko čijeg stradanja se prelamaju globalni strategijski interesi. U celoj priči najstrašnija je spremnost muslimanskih lidera, religioznih fanatika, da s monstruoznim predumišljajem podstiču tragediju sopstvenog naroda i to radi američkih interesa, čije osnovne konture određuje jevrejski lobi. Uostalom, nije nikakva tajna da je gotovo 95 odsto administracije američkog predsednika Klintona bilo jevrejskog porekla. Spomenućemo samo najuticajnije: Madlen Olbrajt, Ričard Holbruk, general Vesli Klark, Voren Kristofer, Semjuel Berger, Morton Abramovic…
Podrška uticajnog jevrejskog lobija stvaranju prve islamske države u Evropi motivisana je i namerom atlantističke geopolitike da očuva uticaj na starom kontinentu i spreči eventualnu emancipaciju Evrope. Podrška Izetbegovićevom „islamu svetlosti” deo je šire antievropske strategije zvaničnog Vašingtona, koji već decenijama unazad lobira i za prijem Turske u punopravno članstvo u Evropskoj Uniji. Stvaranje islamske „zelene transverzale” na Balkanu veoma je značajan deo navedene strategije. Zamišljena „islamska transverzala” obuhvata, osim Bosne i Hercegovine, delove tzv. Sandžaka, Kosovo i Metohiju, jug centralne Srbije, delove Crne Gore, zapadnu Makedoniju, severozapad Grčke i delove Bugarske. Cilj atlantističke geostrategije je da poveže navedene regione i pretvori ih u kopneni koridor za prodor muslimanskih masa, najpre na Balkan, a zatim i u Evropu.
Recenzije za trojanskog konja
Ulaskom Turske u EU, realizacija ovakvog plana bila bi olakšana. Veoma interesantne argumente za prijem Turske u punopravno članstvo Evropske Unije izložili su, decembra 2004. godine, uticajni političari Marti Ahtisari, Mišel Rokar i Albert Rohan, koji u međunarodnim diplomatskim krugovima važe za ličnosti proameričke orijentacije. U otvorenom apelu pod naslovom „Ispunite obaveze prema Turskoj” upućenom predstavnicima Evropske komisije, trojica diplomata otvoreno podržavaju prijem Turske u EU.
Komentarišući postojeći skepticizam u određenim evropskim političkim krugovima u vezi sa ovim činom, trojica političara tvrde da je to „neiskreno i zasnovano na obmanama”, a zatim dodaju kako „svi moraju da znaju da se Turska oduvek predstavljala kao evropska država i da je kao takva bila priznata decenijama na starom kontinentu”. Posebno je zanimljivo stanovište trojice diplomata da je „Turska u osnovi drugačija od severnoafričkih i bliskoistočnih zemalja” i negiranje „da bi njeno članstvo predstavljalo otvaranje brane ka vanevropskim državama”.
Vrhunac cinizma je tvrdnja kako je prijem Turske u EU u „najdubljem evropskom interesu”. Autori apela, istovremeno, namerno previđaju nezavisne ekspertske i obaveštajne analize upravo američkih agencija, koje već godinama unazad primećuju proces ubrzane unutrašnje islamizacije turskog društva, o čemu najubedljivije svedoče stalne pobede islamističkih grupacija na slobodnim izborima. Izvesne projekcije idu i korak dalje, tvrdeći kako savremena Turska danas mnogo više podseća na Iran sedamdesetih godina prošlog veka, nego na državu koja je spremna za nekakve evropske integracije. Dakle, Turska sve više postaje baza radikalnog islamizma, kojim je sve više inficirana tzv. srednja klasa, kao i pojedini za sada niži oficirski kadrovi. Porastu uticaja radikalnog islamizma u Turskoj svakako pogoduje i antiamerikanizam muslimanskog sveta, kao i teške ekonomske i socijalne prilike, posebno prezaduženost države, koja tursko društvo čini potencijalno vrlo nestabilnim.
Prema tome, čista je iluzija da bi Evropska Unija ulaskom Turske uspostavila nekakav dijalog i mostove razumevanja sa „mekim islamom”. Naprotiv, Turska bi preko balkanskih muslimana nesumnjivo bila kopneni koridor za prodor radikalnog islamizma u srce Evrope. Upravo zbog svega istaknutog, američka spoljna politika podržava islamski činilac na Balkanu. Uostalom, već odavno američka geostrategija, posrednim putem, podstiče i masovne muslimanske imigracije u Evropu, čime se menja demografska i kulturno-civilizacijska struktura starog kontinenta.
Muslimanski imigranti, danas o tome ne može biti ozbiljnog spora, predstavljaju faktor destabilizacije na evropskom kontinentu. Naime, zbog načina i uslova života u evropskim društvima, oni postaju lak plen radikalnog islama, što su uostalom pokazali teroristički napadi u Madridu, Londonu kao i protesti u Francuskoj, tokom 2005. godine. Navedeni događaji potvrdili su postojanje veoma opasnih i organizovanih baza terorističke Al Kaide u srcu Evrope, sazdanih od građana EU. Ova dešavanja potvrdila su i teze o nesposobnosti Evrope da se ozbiljnije suprotstavi navedenim pojavama.
Moglo bi se slobodno zaključiti da se Evropa, suočava sa „bumerang efektom” onog istog islamističkog terorizma koji je, u ime solidarnosti sa Amerikom, tako revnosno podržavala na Balkanu tokom prethodnih petnaest godina. Danas se slobodno može reći i da je bombardovanje najpre Republike Srpske, a zatim i Savezne Republike Jugoslavije, bila agresija ne samo na jednu suverenu državu, već i na evropsko jedinstvo u celini. Kasniji događaji, prvenstveno na Kosovu i Metohiji, ovu konstataciju nedvosmisleno potvrđuju.