Aleksandar Dimitrijević
USPON I PAD UN U NOVOM GLOBALNOM PORETKU
Ako ne možeš da pobediš svog protivnika
u ratu a ti mu se onda pridruži!
– Cicero
Pre šezdeset i dve godine u svetske vode porinut je brod
“lepe želje, velika očekivanja”. Zaplovio je sa namerom da ostvari tri zadatka.
Na prvom mestu, trebalo je da zadovolji interese vlasnika. Onima za koje je bio
namenjen, trebalo je da zadovolji njihove potrebe. Kako su pak postojale
razlike između interesa prvih i drugih, trebalo je iste dovesti u sklad sa
realnošću. Zbog ovakve misije broda, bio je sagrađen tako da odoleva nemirnim
vodama. Njegova potonja plovidba nije bila ništa drugo nego traganje za tajnim
prolazima do mirnih luka, uz izbegavanje podvodnih grebenova. Tokom godina
plovidbe brod je trpeo manja i veća oštećenja. Taj brod su zapamtila sva velika
svetska mora.
U ponedeljak, 19. decembra 2007.
godine sa vidnim tragovima zuba vremena na sebi, spomenuti brod je pristao na
dok Long Island, vidno istrošen ali još uvek blistavo ukrašen zastavama i
lepršavim trakama. Na njegovom komandnom mostu stajali su: Njihova Ekselencija
gospoda ambasadori Lin Zhenmin, Jean-Maurice, Vitali Čurkin, Sir John Sanjers i
Zalmay Khalilzad. NJegova internacionalna posada bila je iz Belgije, Konga,
Gane, Indonezije, Italije, Paname, Perua, Katara, Slovačke i Južne Afrike. Na
dočeku broda, te stare dame, među izabranim gostima bili su zapažene mnoge
zvanice, a među njima i Condoleezza Rice,
Robert Gates, Ben S. Bernanke, Bennie G. Thompson, kao i gospoda Meg Lundsager,
Daisulke Koteganja, Klaus D. Stein, Alex Gibbs i Scott E. Guggenheim. Posle
simboličnog zadržavanja broda na doku i razmene protokolarnih izjava, uz zaglušujuću
dihotomiju Marseljeze, islužena lađa “lepe želje, velika očekivanja” krenula je
na svoje poslednje putovanje - u staro gvožđe. Tako je završena priča o
Organizaciji Ujedinjenih Nacija.
Na strašnom iskustvu dva svetska rata Organizacija
Ujedinjenih Nacija osnovana je 26. juna 1945. u San Francisku. Tom prilikom
doneta je Povelja u kojoj su definisani principi zasnivanja i delovanja
Organizacije. U svom prvom članu Povelja ističe da je zadatak Organizacije
Ujedinjenih Nacija da održava međunarodni mir i sigurnost, a da istovremeno
preduzme sve potrebne korake da predupredi, ili otkloni, svaku eventualnu
pretnju miru, da se suprotstavi aktu agresije ili povrede mira, oslanjajući se
u tome na principe pravde i međunarodnog prava. Dalje, Povelja ističe da ima
zadatak i razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama, uz poštovanje
podjednakih prava svih država zajednice na samoopredeljenje po želji njihovih
naroda. Ubrzo zatim bivaju osnovani komiteti kao operativna tela Organizacije.
Ustanovljeno je i donošenje izvršnog dokumenta u formi Rezolucije Saveta
Bezbednosti Ujedinjenih Nacija, kao najvišeg tela te Organizacije. Taj dokument
tako postaje vid pravne autorizacije donetih zaključaka i mera Organizacije
Ujedinjenih Nacija.
Posle sednice Saveta Bezbednosti Ujedinjenih Nacija od
19. decembra 2007. godine, posvećenog raspravljanju pitanja Kosova i Metohije,
izostala je bilo kakva odluka, bilo kakav zaključak. Nije bilo ni nove
rezolucije. Umesto toga, u političkoj borbi između država članica Saveta koje su
raspolagale pravom veta, SAD, Velika Britanija i Francuska pronašle su jedno
sasvim novo, originalno rešenje za ometanje eventualnog veta Rusije. Za takav
epilog postojala je realna opasnost pošto dogovor o spornom pitanju nije
postignut. Tim zaokretom države Zapada su izbegle su poraz zbog svoje pogrešne
politike prema Republici Srbiji. Sednica je jednostavno završena bez odluke.
Tako je na pitanje Kosova i Metohije stavljena tačka. Posle ovoga Sjedinjene
Američke Države su ovlastile Evropsku Uniju da čitav slučaj preuzme u svoje
ruke. Sledećeg dana svetske novinske agencije su objasnile šta se u stvari
dogodilo na sednici. Naime, kažu one: propuštajući da donesu odluku po pitanju
statusa Pokrajine Kosova i Metohije u Republici Srbiji, Ujedinjene Nacije su
time priznale svoj neuspeh i nemoć. Ovo je drugim rečima značilo da OUN više
nisu u stanju da ispunjavaju svoju osnovnu funkciju, čime je doveden u pitanje
sam smisao i svrha njihovog daljeg opstajanja. Čini se da posle ovoga čina
Organizaciji Ujedinjenih Nacija ne preostaje ništa više nego da sama sebe
ukine.
Već duže vremena čuju se glasovi u svetskoj zajednici
kako je došlo vreme za izvršavanje korenitih reformi OUN. Suočene sa
finansijskim problemima, sa problemima organizacije i upravljanja, sa glomaznim
birokratskim aparatom, Ujedinjene Nacije sve teže efikasno funkcionišu. Na
svečanoj sednici Generalne Skupštine Organizacije Ujedinjenih Nacija
1995.godine, u povodu jubileja pedeset godina od njihovog formiranja, tadašnji
Predsednik SAD Bill Clinton, upoznao je prisutne sa novom vojnom doktrinom SAD
i njenih saveznika kojom je NATO od odbrambenog vojnog saveza pretvoren u
preventivnu intervencionističku vojnu grupaciju, koja će u budućnosti da
interveniše bilo gde i bilo kada u svetu, kad god nađe da su vitalni interesi
njenih članica, a pre svega SAD-a, ugroženi, ili da samo postoji opasnost od
toga da budu ugroženi. Naravno, nije ni tada propuštena prilika za isticanje
kako buduća eventualna intervencija pre svega treba da obezbedi mir i slobodu u
svetu, postojanje slobodnog tržišta i daljeg razvijanja demokratije. Ubrzo
nakon toga usledilo je bombardovanje Republike Srpske, potom i agresija na SR
Jugoslaviju, odnosno Srbiju, da bi završilo sa napadom na Afganistan i
okupacijom Iraka, kako bi se pokazalo da ono što je juna 1995. rečeno ima
realnu supstancu.
Nekako u to vreme pojavila se jedna interesantna knjiga u
javnosti. Reč je o knjizi pod naslovom “Kraj istorije”čiji je autor Francis
Fukuyama. U svojoj knjizi gospodin Fukuyama iznosi tezu da je moderna liberalna
demokratija nadvladale svoje istorijske ideološke rivale oličene u naslednim
monarhijama, fašizmu i najzad komunizmu, dostigavši tako kraj u čovekovoj
ideološkoj evoluciji. To drugim rečima znači da kapitalizam ostajući kao
poslednji i jedini izraz ideološkog državnog ustrojstva u stvari dovodi do
kraja samu istoriju ljudskog društva.
Ima tome neko vreme kako pojedini visoki funkcioneri
Administracije SAD, u nezvaničnim prilikama istupaju sa jednim vrlo
interesantnim stavom kada govore o politici Sjedinjenih Američkih Država. Sa
namerom da naprave distinkciju između Amerike i ostatka sveta, oni kažu da je
Amerika danas u situaciji da stvara istoriju, dok sve druge zemlje uče iz
istorije. To drugim rečima znači da je Amerika danas u stanju da brzo i
samostalno donosi političke odluke i sprovodi akcije u vezi sa tim. Taj proces
se događa takvim brzinom da sve druge države u svetu bivaju zatečene i ne
preostaje im ništa drugo nego da samo analiziraju posledice već izvršenog čina,
koji nikako nije podložan opozivu. Time je nastupio trenutak kada više ne
postoji potreba za tajnim državnim poslovima. Istovremeno, Administracija na
vlasti više nema potrebu da predlože svoje buduće mere državnim organima i da
čeka na odobrenje za njihovo sprovođenje. Sada je postupak odlučivanja postao
reverzibilan. Najpre se odluka sprovede a zatim sledi formalna procedura njenog
ozakonjenja. Time je nastupio trenutak javnog rada Administracije. Do ovakvog
obrta u unutrašnjoj i međunarodnoj politici SAD-a je došlo zato što je
nastupila jedna nova faza svetske geopolitičke realnosti. Posedujući do sada
nepoznatu, i do nesagledivih razmera veliku finansijsku, političku, ekonomsku,
tehnološku i vojnu snagu, SAD su u stvari postale subjekt i objekt svetske
političke istorije.
Otuda je postalo moguće i očekivano da onoga trenutka
kada SAD više nisu mogle pravnim putem i merama da obezbede sprovođenje svojih
globalnih interesa, one su pristupe nametanju političkog rešenja. Primer su
sednica Saveta Bezbednosti pred napad na Irak i sada usvajanje američkog plana
za Kosovo i Metohiju. Ignorišući istorijske činjenice i pravna dokumenta,
uveden je novi mehanizam političkog definisanja realnosti. Ova praksa početak
svoje eskalacije ima ignorisanju Saveta Bezbednosti u slučajevima bombardovanja
SR Jugoslavije. U najnovijoj situaciji vezanoj za stanje na Kosovu i Metohiji,
Amerika je odlučila za zamenu nadležnost OUN-a na Kosovu i Metohiji sa
nadležnošću Evropske Unije, koja postoji u istoj funkciji kao i Savez Američkih
Država ali politički još funkcioniše na drugim principima. Ovaj manevar daje mogućnost
sprovođenja davno zamišljenog plana. U ovom slučaju taj plan vodi stvaranju još
jedne marionetske države na putu realizacije velikog plana ostvarenja globalnog
poretka započinjući sa akvizicijom malih država, upravo nešto slično onome kako
je radio Hitler u slučajevima Sudetske oblast, regiona Gdanjska i Austrije.
GLOBALNA BANKA
Ako ne direktan plan a ono sigurno jedna jasna tendencija
u čijoj osnovi je ideju stvaranja jedne svetske centralne banke, jedne
univerzalne valute, jedne administracije, jedne vlade i jedinstvene armije.
Puna realizacija ideje vodi do stvaranja jedinstvene svetske države. Prateće
proces ostvarivanja koncepta jedinstvene svetske države, istovremeno se radi i
na ustrojstvu jedne univerzalne religioznosti nju ejdž tipa, upotrebe jednog
zajedničkog službenog jezika (engleski) i stvaranja jednoobrazne pop kulture na
temelju. Ovo su samo neki od elemenata jednog sasvim novog tipa državnosti,
koji počiva na principima slobodnog tržišta i liberalne demokratije. Drugim
rečima na delu je ostvarenje Novog Svetskog Poretka.
Početak realizacije ovog projekta seže kojih stotinak
godina unazad, obavijen velom tajanstvenosti, pa čak i misterije. Tokom
novembra meseca 1910. godine, na privatnom ostrvu pored malog grada Brunswik-a
u državi Džordžija, sastalo se u potpunoj tajnosti sedmoro zanimljivih osoba.
To su bili najuticajniji pojedinci u svetu tadašnje američke politike,
finansija i industrije. Nelson Aldrich, senator republikanac, predsedavajući Državnog
Monetarnog Saveta, tast John D. Rockefeller Jr. Abraham Piatt Andrew, Pomoćnik
Državnog Sekretara Fonda Rezervi. Frank A. Vanderlip, Predsednik Nacionalne
Siti Banke u Njujorku, koja je predstavljala William Rockefeller i Međunarodnu
investicionu banku Kahn, Loeb and Co. Henry P. Davison, Stariji partner JP
Morgan kompanije. Charls D. Norton, Predsednik JP Morgan Prve Nacionalne Banke
iz NJujorka. Benjamin Sitong, prvi čovek JP Morgan Bankarskog Trusta. Na kraju,
tu je bio i Paul M. Warburg, partner u Kahn Loeb and Co. i predstavnik bankarske
dinastije Rotschild u Engleskoj i Francuskoj, inače brat Maxa Warburga, koji je
bio prvi čovek bankarskog konzorcijuma u Nemačkoj i Holandiji.
U toku nedelje dana boravka na ostrvu pod
imenom Džekil (Jekyll), postavljeni su temelji modernog bankarstva. Rezultat
toga skupa bio je dogovor o strukturi i radu bankarskog kartela. Ciljevi
formiranja ovog kartela bili su: ostvarivanje najvećeg mogućeg profita,
umanjivanje konkurencije među njegovim članovima, otežavanje ulaska novih
učesnika u polje bankarstva i obezbeđivanje podrške vladine administracije,
upotrebom njene političke moći u potpomaganju kartelskog poslovanja. Osnivanje
ovoga kartela nije značilo ništa drugo nego obezbeđivanje privatnih interesa o
zajedničkom trošku, uz proklamovanu zaštitu interesa potrošača. Onog trenutka
kada je ideja prošla zakonsku proceduru, do čega ne bi nikada došlo da pripreme
i stvarni ciljevi za formiranje jedne centralne banke nisu bili sakriveni od
javnosti, ovaj bankarski sindikat dobio je naziv Sistem Federalnih Rezervi,
započinjući tako svoje javno delovanje, budući pogrešno identifikovan kao
agencija državne administracije.
U svojoj knjizi “Neman sa ostrva Dzekil”
Edward G. Griffin piše: “Skrivena stvarnost iza takozvanih kredita za razvoj
jeste da Amerika i ostale industrijski razvijene zemlje bivaju podrivane ovim
procesom. To nije slučajno; to je suština ovoga plana. Verovatno
je da jake nacije neće da odstupe od svog suvereniteta. Amerikanci neće da
predaju svoj monetarni sistem, svoju vojsku i sudove svetskom telu kojeg
sačinjavaju vlade koje su inače despotske prema svojim državljanima, tim pre
što je većina tih vlada već ispoljila neprijateljski stav prema Americi. Ali
ukoliko bi Amerikanci bili dovedeni u situaciju da trpe posledice propasti
vlastite ekonomije, narušavanja civilnog reda, stvari bi postale sasvim
drugačije. Kada stanu u red za hleb, suočeni sa anarhijom na ulicama, bili bi
lakše spremni da predaju svoj suverenitet u zamenu za pomoć Svetske Banke i
mirovnih jedinica Ujedinjenih Nacija... Ove države bivaju pokorene sa novcem
umesto oružjem. Uskoro, one više neće da budu stvarno nezavisne države...
NJihove političke vođe bivaju odnegovane da postanu vazali u novom
visoko-tehnološkom feidalizmu, odano služeći njihovim gospodarima u NJujorku.
Oni su sve više spremni da im služe u zamenu za privilegije i moć u okviru
“Novog Svetskog Poretka”. Ovo je poslednji čin u predstavi.” str. 108-109
U istoj knjizi autor biva još određeniji o stvarnoj
pozadini i etapama uspostavljanjna Novog Svetskog Poretka, pa kaže:
“Trilateralni Komitet je osnovan od strane David Rockefeller da bi koordinirao
ostvarivanje Novog Svetskog Poretka u saglasnosti sa Gardner strategijom:
“Krajnji cilj je oduzimanje nacionalnog suvereniteta malo pomalo.” Cilj je da
Sjedinjene Države, Meksiko, Kanada, Japan i Ujedinjena Evropa formiraju
političku i ekonomsku zajednicu. Pod parolama kao što su slobodna trgovina i
zaštita prirodnog okruženja, svaki narod treba da se odrekne svog suvereniteta
“deo po deo” sve dok potpuno nova jedinstvena regionalna uprava ne nastane iz
celog ovog procesa. Nova vlada će da kontroliše radne uslove, plate i takse
svake od pridruženih država. Kada se to jednom bude dogodilo biće relativno
lako spajanje regionalnih vlada u jednu globalnu. To je prava stvarnost u
pozadini takozvanih trgovinskih ugovora između članica Evropske Unije,
Severnoameričkog Slobodnog Trgovinskog Ugovora (NAFTA), Azijsko-Pacifičkog
Ugovora o Saradnji (APEC) i Generalnog Ugovora o Trgovini i Cenama (GATT). Oni
imaju vrlo malo zajedničkog sa trgovinom.” (str. 112)
Upravo iz ovih razloga pitanje suvereniteta Republike
Srbije nije ni od pravnog ni istorijskog značaja u konceptu međunarodne
politike za SAD i EU. Iz istog razloga nisu važna ni osećanja srpskog naroda,
ni njegova tradicija i kultura. Nije važna ni osmovekovna državnost, pa ni
teritorijalni integritet i suverenitet Republike Srbije. Iz tog razloga oni su
sistematski i smišljeno previđani od strane svetskih političkih zvaničnika.
Međutim, tu nije reč o tome da ih oni ne poznaju ili dovoljno ne razumeju.
Preživeli pravni poredak, koji nikoga na Zapadu ne obavezuje, ne može da
postane predmet pozivanja Republike Srbije u traženju odgovora na otvoreno
pitanja njenog državnog integriteta. Za Zapad je relevantna samo politička
realnost današnjeg trenutka u funkciji ostvarenja njihovog velikog plana,
sumiranog kroz njihove finansijske i strateške interese, formalno proklamovanim
pod nazivom Novog Svetskog Poretka. Suština poslednje etape u ostvarenju toga
projekta jeste apsolutna dominacija kapitala. U tom smislu sve postojeće i
poznate pravne, državne i ekonomske institucije i forme biće zamenjene sa
novim, čija jedina svrha ostaje zaštita interesa svetske finansijske
oligarhije.
Pravljenjem presedana po pitanju uskraćivanja suvereniteta Republike Srbije
nad delom njene teritorije, protivno svoj do sada poznatoj pravnoj praksi
uređivanja međudržavnih odnosa, demonstrirani su strategija i princip moći
novca primenjeni od strane SAD i i vodećih država članica EU. Na eventualnoj
promeni takvog kursa a time i svetskog istorijskog toka, ukoliko je to uopšte
logički i praktično sada (više) moguće, vrlo malo može da bude urađeno sa do
sada poznatim metodama i sredstvima političke delovanja.