Dragan Milanović: SVETOSAVSKI IDEAL PRAVEDNOG DRUŠTVA
Датум: 15.10.2008
Тема: Драган Милановић


SVETOSAVSKI IDEAL PRAVEDNOG DRUŠTVA

Današnje stanje u Srbiji je jako teško. Kod nas caruju korupcija, siromaštvo, nezaposlenost i egzistencijalni strah u socijalnoj sferi, a srebroljublje i gordost na unutrašnjem, ličnom polju. Ovdašnja privatizacija se pretvorila u grubu pljačku u kojoj će skoro celokupno bogatstvo našeg naroda preći u ruke malog broja domaćih tajkuna, stranih korporacija i njihovih „politički korektnih“ (a ljudski nekorektnih) nameštenika. Srpsko društvo se brzo i radikalno socijalno raslojava, i to raslojavanje je najčešće zasnovano na nepravdama, mahinacijama i otvorenom kriminalu. Naša zemlja je od relativno siromašne evropske zemlje postala siromašna zemlja „trećeg sveta“, koja u neokolonijalnom odnosu prema moćnim zapadnim ekonomijama i koja nema čemu da se nada osim praznim obećanjima, iza kojih se kriju dugački spiskovi novih ucena i novih oblika nepravde, bede i siromaštva.

Ko može da nam pomogne da se izvučemo iz zamke korupcije, nepravde i siromaštva? Sem Boga, jedino još sami sebi možemo donekle da pomognemo, u skladu sa svojim vrlo malim moćima. U se i u svoje kljuse – kaže narodna mudrost. Stoga naši saputnici i saveznici na putu nade, na putu vaskrsa Srbije, predstavljaju svi oni kojima je ovakvo teško stanje neizdrživo i koji žele istinske promene nabolje. Za ovakav poduhvat najšire obnove, od one lične do društvene, potrebno je okupiti sve one kojima je na srcu pravda i sloboda, bez obzira na obrazovanje, socijalni položaj i političko - ideološku opredeljenost. Da bi se podigao istinski «treći srpski ustanak» (koji bi morao biti pre svega duhovni i socijalni) potrebno je buđenje i ujedinjavanje svih patriotskih, slobodarskih i socijalno pravedničkih energija našeg društva.

Gde treba da tražimo ljude koji bi pokrenuli proces obnove i oslobođenja? Svugde oko nas. Pri tome nije najbitnije da li je neko obrazovan ili nije, bogat ili siromašan, kog je političkog opredeljenja, već to da je (koliko – toliko) normalan i pošten i da mu je na srcu želja da učini nešto pozitivno za svoje bližnje i svoj narod. To znači da treba raditi sa svima: i sa običnim i moćnim, malim i velikim, starim i mladim, da bi se oni obrazovali u ovom smislu. No, kako našu elitu (ekonomsku, političku i intelektualnu) mnogo ne pogađa muka sopstvenog naroda, već, naprotiv, mnogi njeni pripadnici od te muke pokušavaju da izvuku ličnu korist, onda je prirodno što se akcija «misionarenja svetosavske ideje pravednog društva» u prvom redu treba usmeriti ka marginalnim grupama u socijalnom i političkom smislu. Zato je za početak bitno povezivati pojedince i grupe sa društvene margine sa idejom koja prevazilazi razlike i podele – sa idejom sinteze pozitivnog u patriotizmu, u levici i u svim drugim «školama mišljenja» (u prvom redu savremenih subkultura koje su izraz protesta spram neljudskog i nepravednog poretka modernog sveta).

Sasvim je prirodno da konačno dođe do pravog dijaloga između antiglobalistički nastrojenih levičara i konzervativaca, jer i jedni i drugi imaju zajedničkog protivnika u vidu nepravednog poretka ustoličene vladavine novca nad čovekom. Početak ovog dijaloga je dragocen jer je potrebno da kroz njega dođe do postepenog a suštinskog prevazilaženja međusobnih razlika i da stigne do zajedničkog sadržatelja koji ne samo da je značajan, već je to možda jedini put izlaza iz sadašnjeg lavirinta. Može se desiti da se kao posledica dijaloga dođe do toga da levičari više poštuju svoju veru i tradiciju, a pravoslavci da u elementima levičarske ideje pravednog društva nađu naličje svoje skoro zaboravljene misije čovekoljublja koja se ne ostvaruje samo „brigom o svojoj duši“, već i pravičnom odnosu prema drugom i staranju za boljitak celog društva. Bilo bi idealno kada bi kao posledica ovog dijaloga hrišćani postali mnogo svesniji problema društvene pravde i nepravde (ali i načina izlaska iz tranzicionog vrzinog kola zbog koga su „zagledani u večnost“ zapustili odnos prema svojim bližnjim, ne videći da im isto to vrzino kolo udaljava večnost od njih okupirajući im duše „surogatima tržišnih rajeva“), dok bi levičari mogli da postanu mnogo prijemčiviji za ideje hrišćanstva, tj. da shvate de se njihovi ideali mogu ostvariti samo kroz hrišćanske vrline i vrednosti, što samoživ čovek, koji deluje po liberalnom principu «čovek je čoveku vuk», nikako ne može. Drugim rečima, to znači da bi sekularni levičari, koji su u prošlosti napadali i potiskivali hrišćanstvo i njegove vrednosti, shvatili da su time zapravo sekli granu na kojoj sede, jer bez hrišćanskih vrlina nema ni pravednog društva koga su sa toliko truda želeli da ostvare. Iz današnje perspektive jasno se vidi da je levičarsko „antihrišćansko ustrojenje“ bio suštinski promašaj, i da su se levičari, povodeći se za zapravo buržujskim trendom oponiranja ljudskoj pobožnosti stvarajući „novo, sekularno društvo“ na silu, u stvari ostavili mnoge hrišćanske narode bez duhovne odbrane od sila liberalne globalizacije koje oličavaju sujeta i pohlepa za materijalnim dobrima. Iz pogrešnih, „antireligioznih premisa“ levičari su ne samo su radili «u korist sopstvene štete» i oslabili sopstveni moral, već su nesvesno i «pripremili teren» i za ovu i ovakvu tranziciju.

A sada – šta je tu je. Za sve bi bilo najbolje da i jedni i drugi, odnosno jedni uz pomoć drugih, nađu u sebi i razviju ono što ih spaja – a to je pravda. Pravda je hrišćanski arhetip bratske solidarnosti i požrtvovanosti. Jedan latinoamerički hrišćanin koji se zalagao za dijalog hrišćana i levičara je rekao da je tek radom sa siromašnim ljudima «postao» pravi, a ne samo ideološki hrišćanin. Upravo je taj put društvenog aktivizma i solidarnost put kojim bi i hrišćani i levičari postali zaista ono što misle da jesu – istinske ličnosti osetljive na ljudsku patnju i nepravdu, koje idu putem koja bi umanjio surovost oštrice nepravde. Upravo zato treba razumeti i procese i mehanizme koji obnavljaju i jačaju nepravdu i bezakonje u Srbiji. Takođe, treba i od sirovog gneva protiv nepravde i korupcije stvoriti istinsku vrlinu aktivne solidarnosti i posvećenog razmišljanja. A za to je idealna sinteza hrišćanske duhovnosti i socijalnog aktivizma.

Radi mobilizacije svih „pravedničkih“ energija mi duboko verujemo da danas hrišćansku, pravoslavnu i svetosavsku tradiciju treba „svezati“ sa socijalno odgovornim društvenim aktivizmom. To je znatno više od «antiglobalističkog saveza», jer se time zapravo vraćamo hrišćanskim i jevanđeljskim temeljima civilizacije u kojoj smo ponikli, a koja se ovih vrednosti malo - po malo odrekla, i nastojanju da se, ako je nemoguće da se ukine nepravda, a ona ublaži i umanji koliko je moguće. Isto tako, verujemo da bi se time i levica, ako ne u potpunosti vratila, a ono bila mnogo tolerantnija prema svojim, već zaboravljenim, hrišćanskim korenima. I kao što su svi pravi hrišćani «pomalo socijalisti», tako su i iskreni levičari «pomalo hrišćani», pa makar to i negirali površinskom nehrišćanskom pozom. Mi smo duboko uvereni da povezivanje svetosavske ideje sa idejom pravednog društva nije ništa drugo do povratak ideji i civilizacijskom projektu Svetog Save. Hrišćanstvo i pravoslavlje je jedan ogroman istorijski vapaj protiv nepravde i greha koji iznutra ubijaju ljude, a spolja razaraju zajednice. Jevanđeljska poruka «dobre nade», pa i njena «srpska redakcija» - svetosavlje nije ništa drugo do izraz «duhovnog ustanka» protiv zla, nepravde i greha koji, nažalost, danas još jače nego ikada pre pritiskaju ljude i narode.

Sama suština hrišćanske vere u Svetu Trojicu pokazuje put jedinstva vere, mišljenja i delovanja. Hrišćani veruje da je Sveta Trojica kao zajednica ljubavi među apsolutno slobodnim Ličnostima predstavlja idealni arhetip za svakog čoveka i svaku zajednicu. Svaka politička ideja zasnovana na hrišćanskom personalizmu i egzistencijalnom slobodarstvu vodi ka ličnom i društvenom oslobođenju od okova nepravdi i društvenih zala. To «bratsko koegzistiranje ljudi u zajednici slobode» ne znači da nema hijerarhije među njima, pa tako i u ljudskom društvu, već da ta hijerarhija ne sme biti otuđena i na štetu pojedinca i zajednice. Dakle, ni liberalni i samoživi individualizam, ali ni totalitarni kolektivizam, već personalno-saborna sinteza ličnosti i zajednice. Naravno, u realnom svetu se ne može stvoriti društvo bez hijerarhije jer je ona neophodnost. Isto tako, nerealno je i verovanje u mogućnost Utopije, već se samo može boriti za društvu u kome nema nepravde i bezakonja u širem obimu. Na zemlji «koja u zlu leži» se ne može napraviti idealno pravedno društvo, ali to ne znači da ne treba težiti značajnom napretku u tom pravcu. Nama ne treba nemoguće utopijsko društvo, već jedno stabilno i normalno, u najvećoj mogućoj meri pravedno društvo u savremenim društvenim uslovima.

Levičarima stoga otvoreno kažemo da prava vera nije opijum za ljude, već iskonska snaga koja pokreće sve ono što je pozitivno u čoveku, koja je i stvorila ono najvrednije u svetskoj istoriji. Ideologije i pseudohrišćanstvo možda jesu opijum za mase, ali istinsko hrišćanstvo nije. Ideal hrišćanske solidarnosti – voleti i pomoći svoje bližnje je kolevka iz koje je nastala i moderna levica, koja istorijski gledano jeste bila protiv onog i onakvog „hrišćanstva“ koje se na zapadu vremenom izrodilo u slugu nepravednog i autoritarnog poretka, u ideologiju koja je posvetila postojeće stanje kao «bogomdato».

Srbija danas, sva rastrzana i izgubljena, zapravo traga za jednim novim putem, putem koji bi doneo nadu u život, koji bi doneo pravdu, putem koji bi se obnovio duh solidarnosti. Mi verujemo da to može samo svetosavska ideja pravednog društva koja je, koliko nacionalna, toliko i univerzalna. Samo ideja koja je istovremeno ukorenjena u tradiciji, ali i u sadašnjoj realnosti može pokrenuti zapretene i sputane energije preporoda. Svetosavlje u sebi vekovima baštini ideju socijalne pravde, pa nema potrebe da joj se ona veštački i nasilno dodaje. Svetosavlje je hrišćanska ideja pravedne zajednice i pravednijeg društva na srpski način, prilagođena ovom prostoru i istorijskom iskustvu.

Toj narodnoj ideji pravde i oslobođenja pojedinca i naroda sasvim je suprotna neoliberalna ideologija i praksa u kojoj je novac merilo svega, u kojoj čovek predstavlja samo jedan šrafić u velikom mehanizmu moći i kapitala, odnosno „tržišnih zakona“. Zato svi oni koji su protiv te neljudske dominacije tržišta oličene u stranim korporacijama i domaćim tajkunima predstavljaju naše potencijalne saveznike. Zapravo su nam bliži svi oni koji su suštinski iskreno protiv carstva moderne nepravde, mada toga i nisu svesni, od onih koji se predstavljaju kao pravoslavci i patriote, a koji zapravo (ne)svesno prihvataju ili se mire sa ovim i ovakvim poretkom, nepravde i lopovluka pod bilo kakvim opravdanjem, ukljućujući i one lično najdublje, religiozne „razloge“.

Ovako «revolucionarno» shvaćeno svetosavlje i srpska tradicija je snaga koja bi mogla okupiti sve one koji su istinski nezadovoljni stanjem u našem društvu i od tog nezadovoljstva stvorila snagu koja može da započne promene. Svetosavska ideja pravednog i slobodnog čoveka i društva znači ponovo otkrivanje one dinamične stranu hrišćanstva i pravoslavlja, one «opasne uspomene» na pravedničko jevanđelje, na prvu hrišćansku komunu – Jerusalimsku crkvu i na duhovne komune koje postoje više od hiljadu i po godina – na manastirska opštežića.

Pri tome ne treba ni malo kriti da se taj „hrišćanski socijalizam“ veoma razlikuje po mnogo čemu od onoga što je kod nas došlo kao socijalizam i komunizam. No, te očite razlike ne treba da budu prepreka za dijalog između svih onih koji žele dobro svom narodu i kojima je dosta ove pljačkaške privatizacije i duhovne i materijane kolonizacije Srbije. Štaviše, pored tog osećaja gneva zbog nacionalnog i socijalnog poniženja našeg naroda, mi pravoslavni hrišćani sa modernim levičarima delimo i antiglobalističke i antikorporativne stavove. I jedni i drugi smatramo da tzv. tranzicija naš narod pretvara u obespravljenu raju koja nakon njega neće više nikad imati šansu za samostalan razvoj. A to je valjda dovoljno barem za dijalog.

Nas spaja i dubok osećaj da je skoro sve ono što se dešava u Srbiji jedna velika nepravda. Taj duboki vapaj, svih onih koji su ugroženi ili bez perspektive za Pravdom i Istinom, a koji postoji u levici, mi smatramo originalno hrišćanskim osećanjem. Stoga su nam, rekli smo, iskreni levičari spremni na dijalog i na prevazilaženje razlika, bliži od onih nazovi hrišćana i «profesionalnih Srba» koje ove društvene nepravde i siromaštvo naroda mnogo ne dodiruje. Sramota nas je kada neko u ime patriotizma ili svetosavlja zapravo «blagosilja» ovo i ovakvo nakaradno društveno stanje. Dužnost onih koji sebe zaista smatraju patriotama i tradicionalistima da se distanciraju od onih koji zapravo podržavaju poredak neoliberalne nepravde i lopovluka. Potrebno je napraviti raskid sa nazovi patriotskim defetizmom koji ponavlja mantre «tako mora» ili «nema alternative».

Svesni smo realnosti mogućih napada na ovom nimalo umišljenom pravedničkom putu (ne zato što smo mi pravedni već što za pravdom čeznemo), kako od strane onih koji su navodno hrišćani, tako i od onih koji su navodno levičari i antiglobalisti. Od tvrdokornih desnih i konzervativnih krugova ćemo verovatno biti etiketirani kao «levičari» ili «jalovi antiglobalisti», a od domaćih «antiglobalista» (o otvorenim globalistima i da ne govorimo) kao «klerofašisti» ili «nacionalsocijalisti». Moramo biti svesni da su kod na ideološko partijske podele i surevnjivosti jake. Možda još važnije od ovoga je činjenica da na levici i na desnici dominira neoliberalna paradigma, kojoj, naravno, ovakva priča najviše smeta. Ovakvo stanje se od političkog i intelektualnog establišmenta prihvata ili kao «nužno zlo» ili kao «najbolji od svih sistema» uz pojedinačne i taktičke kritičke ispade u stilu «da se Vlasi ne dosete». Bez obzira na nerazumevanje ili zlurade napade koji mogu da uslede, svima treba pružati šansu da shvate i prihvate da je samo svetosavska ideja pravednog društva može objedininiti sve pozitivne društvene energija koje uz malo sreće i Božije pomoći mogu da nađu plodotvoran izlaz iz sadašnjice obremenjene bedom i podelom na «dve Srbije».

Nužnost trenutka nalaže da se svi oni, i sa levice i sa desnice, i politični i apolitični, a kojima je muka od ove kleptokratije i kolonizacije Srbije, barem nadju i pokrenu dijalog o tome šta je uopšte moguće činiti u ovoj naizgled bezizlaznoj situaciji. Potrebno je povezati sve one ljude dobre volje, bez obzira na ideološka i politička uverenja, koji žele da učine nešto, pre svega u svojoj neposredno okolini, a što bi pomoglo pre svega onim koji su najugroženiji da nekako preguraju surovosti tranzicije, nešto što će doneti barem malo više pravde, a manje nepravde i nesreće u našem društvu.

Ne treba biti ambiciozan i zaletati se za velikim planovima i idejama, pa da posledice budu jedno «veliko ništa», već krenuti u delovanje na «na sitno», na ličnom planu, od onoga što je sada realno moguće. Rezultati će isprva biti mali, ali opipljivi. Potrebno je pre svega okupljati i organizovati ljude na zajedničkim projektima. Još uvek se može delovati u svim sferama društva i na mnoštvo načina: raditi na obrazovanju ljudi i medijskom delovanju (pre svega internet), povezivati pojedince u zajedničkom naporu da nešto naprave od svojih života a da pri tom pomognu i drugima, forsirati humanitarni rad i akcije za podizanje kvaliteta života lokalnih zajednica, pokretnuti formiranje paralelnih i alternativnih mreža i institucija kulture, proizvodno-potrošačkih zadruga itd. Svako u svojoj sredini nešto može da uradi ako se poveže sa drugima koji takođe žele nešto da pokrenu sa mrtve tačke. Zamislimo samo minimum organizovanosti – da se udruži desetak porodica i da zajednički kupuju potrepštine – mogli bi da preskoče trgovce i da ostvare uštede. A sada zamislimo mrežu od 10.000 porodica u jednoj potrošačkoj zadruzi koja bi nabavljala i distribuirala robu sa minimumom rabata. Nažalost, u Srbiji ima malo međusobnog poverenja i energije da se učini nešto za šire dobro. A i ono malo «socijalnog kapitala» što je preostalo, troši se na jalove partijske svađe i podmetanja ili se rasipa u marginalnim i izolovanim grupicama koje nemaju veću perspektivu.

I pored svega toga, mi verujemo da ako je uopšte moguće da se u Srbiji na nekom projektu okupi par desetina poštenih i normalnih osoba koji su spremni da malo žrtvuju svog vremena i novca i da rade na nečemu od «opšte koristi», onda za nas još ima nade. Dokle god ljudi veruju u mogućnost slobode, postojala je i šansa za njeno ostvarenje. Tako su Srbi vekovima bili okupirani od Turaka, ali su iznutra, u svojoj veri, nalazili snagu i inspiraciju da se sa tim stanjem nikada ne pomire. Baš zbog toga su i spoljašnji okovi orijentalnog ropstva bili raskinuti unutrašnjom snagom vere i nade i, na kraju krajeva, pokrenuli proces i spoljašnjeg oslobođenja Balkana.

Sada je situacija mnogo teža, jer je naš narod okupiran i spolja i iznutra, i duhovno i ideološki, i kulturno i ekonomski i politički. Stoga je današnje duhovno i unutrašnje ropstvo Zapadu mnogo teže od negdašnjeg materijalnog i spoljašnjeg ropstva Orijentu. Jer, kada vas iznutra poraze i dezorijentišu, onda je u pitanju konačni poraz, onaj od koga nema oporavka. Kada neki narod zaboravi šta je i ko je, on više ni ne postoji kao «pravi i živi narod», on je pre mrtvac koji samo misli da je živ. Danas je, nažalost, skoro ugašeno kandilo duha i slobode kod Srba, jer je malo onih koji znaju «ko su i šta su», kao i onih koji nisu kapitulirali pred neoliberalnom ideologijom «u se, na se i poda se», a čijih „dobrovoljnih janičara“ kod nas ima toliko da drže skoro sve pozicije u društvu. «Nevidljiva ruka» moći i kapitala je uspela da pridobije gotovo celu srpsku elitu, tako da se u «ekonomskim okovima» drži ceo naš narod koji joj se upodobljava po potrebi, sve u funkciji profita i interesa zakulisnih grupa. U takvoj neveseloj situaciji se čini da nema nikavih šansi da se podigne novi - «treći srpski ustanak». Zaista, kako je u pravcu naših društvenih elita crno da crnje biti ne može, poglede nade treba usmeriti na drugu stranu.

Jedina šansa leži u okupljanju svih onih marginalnih grupa, skrajnutih od glavnog toka vlasti, „slave od ovog sveta“ i kapitala, kao i onih veoma retkih pripadnika verodostojne elite koji su sačuvali svoj integritet, poštenja i osećaja za pravdu, a koji se nalaze rasuti po našoj zemlji i dijaspori. U njihovom sabiranju postoji klica rađanja nove nade da je još moguće živeti u savremenom svetu pošteno, normalno i dostojanstveno. Ako na ovom svetu, pored spasa duše, postoji išta za šta je vredno truditi se i boriti se, onda je to ovo.







Овај чланак је са Vidovdan.org
http://www.vidovdan.org

URL чланка је:
http://www.vidovdan.org/article536.html