Milorad Vukašinović: „Treća američka imperija” i islamizam
Датум: 25.07.2008
Тема: Милорад Вукашиновић




„Treća američka imperija” i islamizam

SAVEZ PROTIV EVROPE

 

 

 

Ame­rič­ko po­li­tič­ko i voj­no an­ga­žo­va­nje u ne­ka­da­šnjoj Ju­go­sla­vi­ji po­treb­no je ana­li­zi­ra­ti sa ne­ko­li­ko aspe­ka­ta. Po­seb­nu pa­žnju za­slu­žu­je od­go­vor na pi­ta­nje: zbog če­ga je ame­rič­ka stra­na u gra­đan­skom ra­tu u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni, a ka­sni­je 1999. go­di­ne na Ko­sme­tu, po­dr­ža­la bal­kan­ske mu­sli­ma­ne? De­li­mi­čan od­go­vor na to ve­o­ma slo­že­no ge­o­stra­te­gij­sko pi­ta­nje sa­dr­žan je u stu­di­ji ob­ja­vlje­noj ne­po­sred­no po­sle pot­pi­si­va­nja Dej­ton­sko-pa­ri­skog spo­ra­zu­ma, pod ka­rak­te­ri­stič­nim na­slo­vom Tre­ća ame­rič­ka im­pe­ri­ja. Auto­ri ogle­da su čla­no­vi kon­tro­verz­nog Sa­ve­ta za ino­stra­ne po­slo­ve Džej­kob Haj­lbrun i Majkl Lind. Pre­ma re­či­ma dvo­ji­ce ugled­nih ana­li­ti­ča­ra, pro­ces for­mi­ra­nja „tre­će ame­rič­ke im­pe­ri­je” raz­li­ku­je se u od­no­su na pret­hod­ne dve. Na­i­me, pr­va ame­rič­ka im­pe­ri­ja stvo­re­na je ne­po­sred­no po­sle Špan­sko-ame­rič­kog ra­ta 1898. go­di­ne i bi­la je skon­cen­tri­sa­na na pod­ruč­ju Ka­ri­ba, dru­ga je tra­ja­la u pe­ri­o­du od 1945–1989. go­di­ne i bi­la usme­re­na na Za­pad­nu Evro­pu, dok tre­ća pro­ši­ru­je do­met svog uti­ca­ja na ze­mlje Is­toč­ne Evro­pe i Bal­ka­na, ali njen epi­cen­tar či­ni pod­ruč­je Bli­skog Is­to­ka i Per­sij­skog za­li­va sa svo­jim ogrom­nim re­zer­va­ma naf­te. Evo ka­ko ci­lje­ve ame­rič­ke ge­o­stra­te­gi­je de­fi­ni­šu ovi va­šing­ton­ski osma­tra­či:

„Ume­sto da Bo­snu shva­ti­mo kao is­toč­nu gra­ni­cu NA­TO-a, na Bal­kan bi tre­ba­lo gle­da­ti kao na za­pad­nu gra­ni­cu na­glo ši­re­će ame­rič­ke sfe­re uti­ca­ja na Bli­skom is­to­ku. Va­lja se pod­se­ti­ti da je sve do Dru­gog svet­skog ra­ta Bal­kan sma­tran de­lom Bli­skog is­to­ka, a ne pod­ruč­jem Evro­pe. Či­nje­ni­ca da su SAD za­ne­te dr­ža­vom bo­san­skih mu­sli­ma­na vi­še ne­go što su to nji­ho­ve evrop­ske sa­ve­zni­ce od­sli­ka­va, iz­me­đu osta­log, no­vu ame­rič­ku ulo­gu pred­vod­ni­ka jed­nog ne­zva­nič­nog sku­pa mu­sli­man­skih na­ci­ja od Za­li­va do Bal­ka­na. Oblast pod ne­ka­da­šnjom upra­vom osman­skih Tu­ra­ka po­ka­zu­je zna­ke po­stan­ka tre­će ame­rič­ke im­pe­ri­je.”

Iz na­ve­de­nog ge­o­po­li­tič­kog ogle­da po­treb­no je iz­ve­sti ne­ko­li­ko su­štin­skih za­klju­ča­ka, na osno­vu ko­jih je mo­gu­će da­ti od­go­vor i na pi­ta­nje o bu­duć­no­sti re­gi­o­na Za­pad­nog Bal­ka­na. Na­i­me, dok se ge­o­po­li­tič­ka pre­kom­po­zi­ci­ja Cen­tral­ne i Is­toč­ne Evro­pe od­vi­ja­la po prin­ci­pu po­vrat­ka ovih na­ro­da u ka­to­lič­ko-pro­te­stant­sku Evro­pu, da­kle po sa­svim ja­snim kul­tur­no-re­li­gij­skim obra­sci­ma, do­tle je mo­del pre­kom­po­zi­ci­je Bal­ka­na te­kao u sa­svim su­prot­nom kul­tur­no-ci­vi­li­za­cij­skom sme­ru, kroz po­dr­šku atlan­ti­stič­ke ge­o­stra­te­gi­je ma­njin­skom mu­sli­man­skom fak­to­ru i od­go­va­ra­ju­ćem kon­cep­tu „de­mo­krat­skog isla­ma” ko­ji oli­ča­va „se­ku­lar­na Tur­ska”. Uosta­lom, na­pad­no ko­ri­šće­nje ter­mi­na „Za­pad­ni Bal­kan” ja­sno od­sli­ka­va na­me­ru va­šing­ton­skih stra­te­ga da ovaj deo Evro­pe iz­op­šte sa sta­rog kon­ti­nen­ta, uz ci­nič­ne pse­u­do­i­sto­rij­ske i kul­tur­no-ci­vi­li­za­cij­ske pre­mi­se han­ting­to­nov­skog ti­pa o to­me da se „Evro­pa za­vr­ša­va ta­mo gde po­či­nju pra­vo­sla­vlje i islam”.

 

Sadejstvo amerikanizma i komunizma

 

Po­dr­ška mu­sli­man­skom fak­to­ru za SAD ima i prak­ti­čan eko­nom­ski i po­li­tič­ki zna­čaj. Eko­nom­ski zna­čaj se ogle­da u kon­tro­li nad naft­nim bogatstvima ko­ja su u ru­ka­ma arap­skog sve­ta i pro­da­ji oruž­ja sa­ve­zni­ci­ma u re­gi­ji, pre sve­ga Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji. Po­li­tič­ki zna­čaj se is­po­lja­va kroz ne­skri­ve­nu po­dr­šku ve­li­ko­tur­skim aspi­ra­ci­ja­ma „od Ki­ne­skog zi­da do Ja­dra­na”, o če­mu tur­ski zva­nič­ni­ci otvo­re­no go­vo­re po­čet­kom de­ve­de­se­tih go­di­na XX ve­ka. Po­gre­šno bi, me­đu­tim, bi­lo za­klju­či­ti da je kon­cep­ci­ja „po­vrat­ka Tur­ske na Bal­kan” na­sta­la u po­sled­njoj de­ce­ni­ji XX ve­ka. Ce­lu stra­te­gi­ju po­treb­no je analizirati u ši­rem kon­tek­stu, ko­ji se­že u pe­ri­od hlad­no­ra­tov­ske epo­he.

SAD su još u vre­me pred­sed­ni­ka Kar­te­ra, osmi­sli­le no­vu dok­tri­nu pre­ma islam­skom sve­tu, ko­ja je usle­di­la kao od­go­vor na so­vjet­sku voj­nu in­ter­ven­ci­ju u Av­ga­ni­sta­nu i po­be­du islam­ske re­vo­lu­ci­je u Ira­nu. Njen osnov­ni cilj bio je sprečavanje po­ku­ša­ja bi­lo ko­je spolj­ne si­le da ostva­ri kon­tro­lu u re­gi­o­nu Per­sij­skog za­li­va. Pre­ma po­da­ci­ma ame­rič­ke oba­ve­štaj­ne agen­ci­je CIA, SAD su sa­mo to­kom ra­ta u Av­ga­ni­sta­nu, ulo­ži­le vi­še od 10 mi­li­jar­di do­la­ra u po­kret islam­skih fun­da­men­ta­li­sta. Ta­da su ame­rič­ke taj­ne slu­žbe us­po­sta­vi­le kon­tak­te sa Osa­mom Bin La­de­nom, sa­da­šnjim „ame­rič­kim ne­pri­ja­te­ljem broj je­dan”. Po­red Bin La­de­no­vog po­kre­ta, ame­rič­ke taj­ne fon­da­ci­je po­če­le su da ja­ča­ju ra­di­kal­ne isla­mi­stič­ke ten­den­ci­je i na pod­ruč­ju ne­ka­da­šnjeg So­vjet­skog Sa­ve­za, u cen­tral­no­a­zij­skim tur­ko­fon­skim re­pu­bli­ka­ma. Pod okri­ljem SAD, us­po­sta­vlje­na je te­ro­ri­stič­ka mre­ža či­ji je kraj­nji cilj stva­ra­nje svet­ske islam­ske dr­ža­ve (ka­li­fa­ta).

Pip­ci te mre­že su se pro­te­za­li i na pod­ruč­ju ne­ka­da­šnje Ju­go­sla­vi­je, u re­gi­o­ni­ma na­se­lje­nim mu­sli­man­skim sta­nov­ni­štvom. Ka­sni­ji ne­pri­ko­sno­ve­ni li­der bo­san­skih mu­sli­ma­na Ali­ja Izet­be­go­vić još 1970. go­di­ne je na­pi­sao Islam­sku de­kla­ra­ci­ju, ko­ja je bi­la pr­va ma­ni­fe­sta­ci­ja ra­di­kal­nog isla­mi­zma na pro­sto­ru biv­še Ju­go­sla­vi­je. Po­red ove knji­ge, Ali­ja Izet­be­go­vić je na­pi­sao i stu­di­ju Islam iz­me­đu Za­pa­da i Is­to­ka, ko­ja je naj­pre štam­pa­na u SAD 1984. go­di­ne, a za­tim i u Tur­skoj 1987. go­di­ne. Obe knji­ge po­sta­vlje­ne su u stro­ge okvi­re fun­da­men­ta­li­stič­ke ide­o­lo­gi­je, na ba­zi stro­ge po­de­le islam­skog i ne­i­slam­skog sve­ta. Ključ­na po­ru­ka islam­ske de­kla­ra­ci­je je „ve­ruj i bo­ri se”, uz lo­jal­nost je­di­no Ku­ra­nu.

„Islam­ski po­re­dak pred­sta­vlja je­din­stvo ve­re i po­li­ti­ke”, tvr­di Izet­be­go­vić i iz­vo­di za­klju­čak o ap­so­lut­noj ne­mo­guć­no­sti us­po­sta­vlja­nja ve­za iz­me­đu islam­skog i ne­i­slam­skog sve­ta. „Ne mo­že bi­ti mi­ra ni ko­eg­zi­sten­ci­je iz­me­đu islam­ske i ne­i­slam­ske ve­re, so­ci­jal­nih i po­li­tič­kih in­sti­tu­ci­ja.” Izet­be­go­vić i po­ru­ču­je sled­be­ni­ci­ma da za pra­ve mu­sli­ma­ne po­sto­ji sa­mo „je­dan put, put ra­da, bor­be i žr­tvo­va­nja”.

Izet­be­go­vi­će­ve re­či na­i­šle su na po­god­no tle me­đu mu­sli­man­skim sta­nov­ni­štvom u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni. Nje­go­ve stu­di­je se po­ja­vlju­ju upra­vo u tre­nut­ku bor­be za „na­ci­o­nal­nu eman­ci­pa­ci­ju” mu­sli­ma­na u biv­šoj SFRJ i na je­dan po­ma­lo pa­ra­dok­sa­lan na­čin sa­vr­še­no se ukla­pa­ju u na­sto­ja­nja ko­mu­ni­stič­kog dr­žav­nog i par­tij­skog vr­ha da afir­mi­šu stva­ra­nje „mu­sli­man­ske na­ci­je”. Mo­že se slo­bod­no re­ći da je par­tij­ski vrh pre­ćut­no pod­sti­cao isla­mi­za­ci­ju Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne, ali i dru­gih re­gi­o­na biv­še dr­ža­ve gde ži­ve pri­pad­ni­ci islam­ske ve­ro­i­spo­ve­sti. Iako iz­me­đu mu­sli­ma­na u BiH ko­ji su et­nič­kim po­re­klom isla­mi­zi­ra­ni Sr­bi i ko­smet­skih Šip­ta­ra po­sto­ji ogrom­na raz­li­ka, uoč­lji­vo je na­sto­ja­nje par­tij­ske vr­hu­ške da in­stru­men­ta­li­zu­je islam u an­ti­srp­ske svr­he. Za mu­sli­ma­ne u BiH islam ni­je sa­mo put u na­ci­o­nal­nu eman­ci­pa­ci­ju, već i re­li­gij­ski od­go­vor na „unu­tra­šnju dra­mu” sva­kog mu­sli­ma­na ko­ji za­pad­ne vred­no­sti za­ko­ni­to­sti i pro­gre­sa do­ži­vlja­va kao akt „dvo­stru­ke ap­surd­no­sti”, jer islam „ni­je sa­mo ide­ja i za­kon, već i lju­bav i ose­ća­nje” za ceo mu­sli­man­ski svet. Upra­vo u tom ak­tu „unu­tra­šnje dra­me sva­kog mu­sli­ma­na” tre­ba tra­ži­ti ob­ja­šnje­nje za ja­ča­nje islam­skog fun­da­men­ta­li­zma na pro­sto­ru biv­še Ju­go­sla­vi­je.

 

Islamska jeres kao geopolitički instrument

 

Isla­mi­stič­ke ten­den­ci­je na pro­sto­ru ne­ka­da­šnje Ju­go­sla­vi­je ame­rič­ka ge­o­stra­te­gi­ja uklo­pi­la je u svo­ju kon­cep­ci­ju pri­kri­ve­nih ak­tiv­no­sti či­ji je kraj­nji cilj bio pot­pu­no dez­in­te­gri­sa­nje ju­go­slo­ven­ske dr­ža­ve. Mu­sli­man­ska stra­na u Bo­sni i Hercegovini po­sta­je, me­đu­tim, i va­žan ma­ni­pu­la­tiv­ni fak­tor svet­skih isla­mi­stič­kih kru­go­va.

Se­dam­de­se­tih i osam­de­se­tih go­di­na po­di­že se ve­li­ki broj dža­mi­ja u BiH, ško­lu­je ve­li­ki broj ho­dža i ima­ma na pre­sti­žnim islam­skim uni­ver­zi­te­ti­ma u SAD, Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji, Pa­ki­sta­nu, Ira­nu i Tur­skoj. Po po­vrat­ku u ze­mlju, mu­sli­man­skim ma­sa­ma se pro­po­ve­da­ju ide­je fun­da­men­ta­li­stič­kog isla­ma, sa ele­men­ti­ma ko­ji če­sto od­u­da­ra­ju od tra­di­ci­o­nal­nog po­i­ma­nja isla­ma. Ovo se po­seb­no od­no­si na pro­po­ved­ni­ke isla­ma ko­ji su vi­so­ke ško­le za­vr­ši­li u Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji i Pa­ki­sta­nu. Nji­ho­vi sta­vo­vi pot­pu­no od­go­va­ra­ju uče­nju ra­di­kal­ne mu­sli­man­ske sek­te ve­ha­bi­ta i do­ći će do pu­nog iz­ra­ža­ja to­kom tro­go­di­šnjeg ra­ta u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni.

In­ter­pre­ta­ci­ja ve­ha­bi­stič­kog uče­nja ka­rak­te­ri­stič­na za sled­be­ni­ke Osa­me Bin La­de­na na­sta­la je u Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji i po­če­la br­zo da se ši­ri me­đu pri­pad­ni­ci­ma su­nit­ske ver­zi­je isla­ma. Ne­ki ugled­ni te­o­re­ti­ča­ri isla­ma ve­ha­bi­zam de­fi­ni­šu kao „islam­sku je­res”. Oni u fa­na­ti­zmu, re­li­gi­o­znoj ne­tr­pe­lji­vo­sti i pri­si­lja­va­nju u ve­ri, što je ka­rak­te­ri­stič­no za ve­ha­bi­zam i nje­mu srod­ni sa­la­fi­zam, vi­de zna­ke „ras­ki­da sa pra­vim isla­mom i tra­di­ci­jom pro­ro­ka Mu­ha­me­da”. Na­i­me, u sve­toj islam­skoj knji­zi Ku­ra­nu sto­ji da „ne­ma pri­nu­de u ve­ri”. Ta po­ru­ka bi­la je upu­će­na, pre sve­ga, sa­bor­ci­ma pro­ro­ka, nji­ho­voj od­ra­sloj de­ci ko­ja su pri­mi­la hri­šćan­stvo pre ne­go što su nji­ho­vi ro­di­te­lji pri­mi­li islam.

Na­su­prot ova­kvim in­ter­pre­ta­ci­ja­ma isla­ma, duh ve­ha­bi­zma ne­ma ni­če­ga za­jed­nič­kog sa „istin­skim bo­žan­skim isla­mom”. Kod ova­kvih uče­nja pro­me­nje­no je i so­ci­jal­no zna­če­nje islam­skog po­gle­da na svet. Tra­di­ci­o­nal­na ori­jen­ta­ci­ja oba­ve­zu­ju­će po­bo­žno­sti za­me­nju­je se pot­pu­no dru­ga­či­jim mo­de­lom bes­po­go­vor­nog osla­nja­nja na sop­stve­na pra­vi­la i po­zi­vom na na­si­lje pro­tiv svih onih ko­ji ta pra­vi­la ne pri­hva­ta­ju, ne­za­vi­sno od to­ga da li je reč o mu­sli­ma­ni­ma ili ne. Ka­rak­te­ri­sti­ka ta­kvog po­gle­da na svet je pro­mo­ci­ja na­si­lja kao nje­go­vog osnov­nog za­ko­na. Te­že­ći da za­šti­te islam od pro­di­ra­nja ne­i­slam­skih či­ni­la­ca, ve­ha­bi­je, sa­la­fi­sti, pri­pad­ni­ci pa­ki­stan­skog po­kre­ta Ta­blig, i sa­mi se uda­lja­va­ju od iz­vor­nog isla­ma, pre­ki­da­ju­ći tra­di­ci­ju i na­sto­je­ći da na svoj na­čin po­no­vo pro­tu­ma­če od­red­be Ku­ra­na i Su­ne.

Reč je o pro­ce­si­ma ko­ji su da­le­ko­se­žno gle­da­no opa­sni­ji po tra­di­ci­o­nal­ni islam od spo­lja­šnjih, če­sto na­sil­no na­met­nu­tih mo­der­ni­za­ci­ja. Pri­pad­ni­ci ra­di­kal­nih isla­mi­stič­kih uče­nja, sva­ki ter­min in­ter­pre­ti­ra­ju na svoj na­čin. Oni pro­gla­ša­va­ju „dži­had” ne sa­mo pro­tiv ne­mu­sli­ma­na, već i pro­tiv mu­sli­ma­na ko­ji se sa nji­ma ne sla­žu. Ve­ha­bi­zam i sa­la­fi­zam po­seb­no pri­vla­če mla­de lju­di ko­ji te­že „va­tre­noj ve­ri”. Oni po­sta­ju lak plen eks­tre­mi­stič­kih ele­me­na­ta ko­ji, u ime na­vod­ne bor­be za islam, za­pra­vo dis­kre­di­tu­ju tra­di­ci­o­nal­ne islam­ske vred­no­sti, stva­ra­ju­ći „pred­sta­vu o svim mu­sli­ma­ni­ma kao te­ro­ri­sti­ma i ubi­ca­ma”.

Za­ni­mljiv je još je­dan de­talj. Pri­pad­ni­ci ve­ha­bi­stič­kog uče­nja prak­ti­ku­ju dru­ga­či­je ob­re­de (na pri­mer, dru­ga­či­je kla­nja­ju), upro­šće­ni­je ži­vot­ne prin­ci­pe, gra­de dža­mi­je sa iz­u­zet­no bo­ga­tim spo­lja­šnjim obeležjima, pre­tva­ra­ju­ći ovaj pra­vac u isla­mu u re­li­gi­ju bo­ga­tih. Sve to ne­mi­nov­no pro­iz­vo­di po­sle­di­ce na stro­go po­li­tič­kom i so­ci­jal­nom pla­nu, uru­ša­va­ju­ći gra­ni­cu ko­ja, iako ni­je ta­ko vi­dlji­va kao u dru­gim re­li­gi­ja­ma, po­sto­ji i u islam­skoj tra­di­ci­ji. To je pre sve­ga rav­no­te­ža iz­me­đu du­hov­nog i sve­tov­nog, for­mal­nog i unu­tra­šnjeg. Na taj na­čin ve­ha­bi­stič­ko uče­nje pre­tva­ra islam u „po­li­ti­zo­va­nu je­res”, ko­ja se u prak­si is­po­lja­va kao re­li­gi­o­zni fa­na­ti­zam, ne­tr­pe­lji­vost, pri­si­lja­va­nje i su­ro­vost. Ova­kav islam, po svo­joj unu­tra­šnjoj pri­ro­di, ig­no­ri­še bo­žan­ski ele­ment u čo­ve­ku, na­me­će jed­no­di­men­zi­o­nal­nu, od­već for­mal­nu i pri­mi­tiv­nu prak­su. Upra­vo ta či­nje­ni­ca je osnov­na ka­rak­te­ri­sti­ka ve­ha­bi­zma i sa­la­fi­zma, ko­ji svo­je sled­be­ni­ke na­la­ze i na pod­ruč­ju Bal­ka­na.

 

Smisao „atlantističkog islama”

 

Po­je­di­ni te­o­re­ti­ča­ri de­fi­ni­šu po­ja­ve ra­di­kal­nog isla­mi­zma ši­rom sve­ta kao „atlan­ti­stič­ki islam”, alu­di­ra­ju­ći ta­ko na spe­ci­jal­ne od­no­se ame­rič­kih oba­ve­štaj­nih agen­ci­ja i je­re­tič­kih isla­mi­stič­kih pra­va­ca. Ni­je ma­li broj auto­ra ko­ji tvr­de da je ame­rič­ka ge­o­stra­te­gi­ja i u post­hlad­no­ra­tov­skom pe­ri­o­du na­sta­vi­la da fi­nan­si­ra i po­dr­ža­va ten­den­ci­je ra­di­kal­nog isla­ma. Na taj na­čin ame­rič­ka spolj­na po­li­ti­ka uspe­šno usme­ra­va ne­za­do­volj­stva mu­sli­man­skih ma­sa, pre­tva­ra­ju­ći ih u ma­ni­pu­la­tiv­no sred­stvo za ostva­re­nje sop­stve­nih ge­o­sta­te­gij­skih in­te­re­sa, po­seb­no u re­gi­o­nu Bli­skog Is­to­ka.

Ame­rič­ki dru­štve­ni in­že­nje­ri pod­sti­ču ra­di­kal­ni isla­mi­zam na vi­še na­či­na. U sa­mim SAD, po­sto­ji ve­li­ki broj spe­ci­ja­li­stič­kih in­sti­tu­ta ko­ji se ba­ve isla­mom i nje­go­vim unu­tra­šnjim pro­tiv­reč­no­sti­ma, so­ci­jal­nim i po­li­tič­kim pri­li­ka­ma. Ko­nač­no, ni­je ma­li broj vi­so­kih mu­sli­man­skih do­sto­jan­stve­ni­ka ško­lo­van na pre­sti­žnim in­sti­tu­ti­ma u SAD i Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji. Ni­je bez zna­ča­ja ni po­da­tak da se se­di­šte naj­ra­di­kal­ni­jih po­li­tič­ko-re­li­gi­o­znih gru­pa­ci­ja i nji­ho­vih li­de­ra na­la­ze upra­vo u ovim ze­mlja­ma, što, pre­ma mi­šlje­nju struč­nja­ka za oba­ve­štaj­ni rad, omo­gu­ća­va kon­tro­lu i usme­ra­va­nje de­lo­va­nja ova­kvih gru­pa­ci­ja od stra­ne ame­rič­ke i bri­tan­ske taj­ne slu­žbe. Za­pad­ne ban­ke i fi­nan­sij­ska tr­ži­šta osnov­ni su iz­vo­ri fi­nan­si­ra­nja ra­di­kal­nog isla­mi­zma. Na taj na­čin, za­pad­ne slu­žbe u si­tu­a­ci­ji su da ma­ni­pu­li­šu ova­kvim gru­pa­ci­ja­ma i ko­ri­ste ih za ostva­re­nje svo­jih in­te­re­sa u re­gi­o­ni­ma u ko­ji­ma de­lu­ju.

Me­đu­tim, ma­lo je po­zna­to da se ova­kve gru­pa­ci­je ko­ri­ste i ra­di ra­za­ra­nja tra­di­ci­o­nal­nog isla­ma. Na­i­me, uko­li­ko se ana­li­zi­ra­ju voj­ne ak­ci­je za­pad­nih si­la po­sled­njih de­ce­ni­ja uoča­va se je­dan pa­ra­doks: ve­ći­na voj­nih in­ter­ven­ci­ja bi­la je usme­re­na pro­tiv re­ži­ma u islam­skom sve­tu ko­ji po svom ka­rak­te­ru ni­su bi­li fun­da­men­ta­li­stič­ki. Do­bar pri­mer je ne­ka­da­šnja vlast u Av­ga­ni­sta­nu, ko­ja je, osim pro­so­vjet­ske ori­jen­ta­ci­je, na unu­tra­šnjem pla­nu spro­vo­di­la kon­cep­ci­ju „islam­skog so­ci­ja­li­zma”. Tek po­sle po­vla­če­nja so­vjet­ske ar­mi­je i gra­đan­skog ra­ta ko­ji je tra­jao go­di­na­ma, na vlast do­la­ze ra­di­kal­ni isla­mi­sti, ta­li­ba­ni, uz ogrom­nu voj­nu i lo­gi­stič­ku po­dr­šku SAD. Svo­jom ri­gid­nom vla­da­vi­nom Av­ga­ni­sta­nom ta­li­ba­ni su po­ja­ča­li unu­tra­šnje po­de­le ne sa­mo u ovoj ze­mlji, već i u re­gi­o­nu. Isto­vre­me­no, o islam­skom sve­tu stvo­re­na je pred­sta­va po me­ri uti­caj­nih ame­rič­kih kru­go­va.

Ame­rič­ki voj­ni in­ter­ven­ci­o­ni­zam u re­gi­ji ne­mi­nov­no pod­sti­če an­ti­a­me­ri­ka­ni­zam mu­sli­man­skih ma­sa, ko­je ta­ko po­sta­ju lak plen ra­di­kal­nog isla­mi­zma, fi­nan­si­ra­nog opet od stra­ne za­pad­nih oba­ve­štaj­nih agen­ci­ja. Na taj na­čin ra­za­ra­ju se i spo­lja i iz­nu­tra vred­no­sti na ko­ji­ma po­či­va tra­di­ci­o­nal­ni islam, ko­ji ne is­klju­ču­je di­ja­log sa hri­šćan­skom i dru­gim ci­vi­li­za­ci­ja­ma. Ta­kav islam od­ba­cu­je dok­tri­nu „pro­jek­to­va­nog su­da­ra ci­vi­li­za­ci­ja” i ulo­gu ko­ju mu do­de­lju­ju spe­ci­jal­ne slu­žbe atlan­ti­zma.

 

Bo­san­ski obra­zac

 

Do­ga­đa­ji na pro­sto­ru Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne, pred­sta­vlja­ju ti­pi­čan obra­zac de­lo­va­nja atlan­ti­stič­ke ge­o­stra­te­gi­je i nje­ne spo­sob­no­sti ma­ni­pu­la­ci­je mu­sli­man­skim ma­sa­ma. SAD su svo­ju po­li­ti­ku pre­ma mu­sli­ma­ni­ma u BiH pla­ni­ra­le vo­de­ći ra­ču­na o so­ci­jal­nim, isto­rij­skim, na­ci­o­nal­nim, kul­tur­nim i psi­ho­lo­škim či­ni­o­ci­ma, ko­ji su ne­mi­nov­no ima­li uti­caj na for­mi­ra­nje sve­sti ovog sta­nov­ni­štva. Islam­ski ver­ski či­ni­lac tre­ba­lo je da na­do­me­sti ne­do­sta­tak osta­lih ele­me­na­ta neo­p­hod­nih za for­mi­ra­nje po­seb­ne na­ci­je.

Kao što je već re­če­no, pre­ko 95 od­sto mu­sli­man­skog sta­nov­ni­štva u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni, kao i u Ra­škoj obla­sti u Sr­bi­ji, et­nič­ki pri­pa­da srp­skom na­ro­du. I po­red vi­še­de­ce­nij­ske pro­pa­gan­de, u mno­gim mu­sli­man­skim po­ro­di­ca­ma po­sto­ji svest o za­jed­nič­kom po­re­klu sa pra­vo­slav­nim Sr­bi­ma. Pri­hva­ta­nje isla­ma u uslo­vi­ma tur­ske oku­pa­ci­je Bal­ka­na bi­lo je po­sle­di­ca pre sve­ga ogrom­nog pri­ti­ska na srp­ski na­rod. Za­jed­nič­ki srp­ski je­zik, obi­ča­ji, i mno­gi dru­gi for­ma­tiv­ni ele­men­ti, ni­su mo­gli bi­ti iz­bri­sa­ni. To ni­ka­ko ne zna­či da je isto­ri­ja me­đu­sob­nih od­no­sa bi­la idi­lič­na. Na­i­me, to­kom Dru­gog svet­skog ra­ta, mno­gi mu­sli­ma­ni su ra­to­va­li na stra­ni NDH. Hr­vat­ska pro­pa­gan­da ih je na­zi­va­la „cvi­je­ćem hr­vat­stva”. Isti­ne ra­di tre­ba­lo bi re­ći da je bi­lo zlo­či­na i sa srp­ske stra­ne, po­seb­no od pri­pad­ni­ka čet­nič­kog po­kre­ta. Ve­o­ma je, me­đu­tim, zna­ča­jan po­da­tak da su oba su­prot­sta­vlje­na po­kre­ta, i usta­ški i čet­nič­ki, bi­li pod pre­sud­nim uti­ca­jem atlan­ti­stič­kih taj­nih slu­žbi, ko­je su pod­sti­ca­le me­đu­sob­ne zlo­či­ne i po­rast ne­tr­pe­lji­vo­sti iz­me­đu pra­vo­slav­nih Sr­ba i mu­sli­ma­na. To­kom Dru­gog svet­skog ra­ta ve­li­ke zlo­či­ne nad srp­skim sta­nov­ni­štvom po­či­ni­la je zlo­gla­sna Han­džar di­vi­zi­ja, či­ji je pri­pad­nik bio i li­der mu­sli­ma­na u Bo­sni Ali­ja Izet­be­go­vić. Da­kle, Izet­be­go­vić je još od naj­ra­ni­je mla­do­sti no­sio u se­bi sna­žnu cr­tu sr­bo­fo­bi­je i re­li­gi­o­znog fun­da­men­ta­li­zma.

Na­ja­vom ras­pa­da biv­še SFRJ, mu­sli­man­sko sta­nov­ni­štvo na­šlo se u ve­o­ma slo­že­noj si­tu­a­ci­ji, po­seb­no u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni, gde je či­ni­lo re­la­tiv­nu ve­ći­nu od 45 od­sto. Kao i osta­li ju­go­slo­ven­ski na­ro­di, mu­sli­ma­ni su se u su­sret pred­sto­je­ćim do­ga­đa­nji­ma ver­ski i na­ci­o­nal­no ho­mo­ge­ni­zo­va­li. Svo­je po­li­tič­ko de­lo­va­nje mu­sli­ma­ni su ar­ti­ku­li­sa­li kroz ak­tiv­no­sti Stran­ke de­mo­krat­ske ak­ci­je (SDA), či­ji je pro­gram bio za­sno­van na pre­mi­sa­ma Islam­ske de­kla­ra­ci­je Ali­je Izet­be­go­vi­ća, ko­ji je po­stao i pr­vi njen pred­sed­nik. Ovoj po­li­tič­koj gru­pa­ci­ji, pod uti­ca­jem Islam­ske ver­ske za­jed­ni­ce, pri­stu­pio je ve­li­ki broj mu­sli­ma­na. Na pr­vim par­la­men­tar­nim iz­bo­ri­ma u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni SDA je po­be­di­la, za­jed­no sa osta­lim na­ci­o­nal­nim stran­ka­ma, Srp­skom de­mo­krat­skom stran­kom (SDS) i Hr­vat­skom de­mo­krat­skom za­jed­ni­com (HDZ).

Upo­re­do sa za­o­štra­va­njem ju­go­slo­ven­ske kri­ze, mu­sli­man­ski či­ni­lac u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni se na­šao u spe­ci­fič­noj po­zi­ci­ji, usred srp­sko-hr­vat­skog kon­flik­ta ko­ji je ne­mi­nov­no imao uti­ca­ja i na unu­tra­šnje pri­li­ke u BiH. Hr­vat­ska stra­na je po­ku­ša­va­la da po­no­vo in­stru­men­ta­li­zu­je mu­sli­ma­ne i uvu­če ih u su­kob sa Sr­bi­ma. Mu­sli­man­ska stra­na je pri­sta­la na ko­a­li­ci­ju sa Hr­va­ti­ma u Skup­šti­ni Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne. Na taj na­čin stva­ra­ni su pred­u­slo­vi za ka­sni­ji kr­va­vi gra­đan­ski rat i me­đu­na­ci­o­nal­ne su­ko­be. Mu­sli­man­sko-hr­vat­ska ko­a­li­ci­ja bi­la je za­sno­va­na na an­ti­srp­skoj i an­ti­ju­go­slo­ven­skoj plat­for­mi. Do­ka­za­no je da su nje­no stva­ra­nje pod­sta­kli atlan­ti­stič­ki agen­ti, ko­ji su od po­čet­ka kon­tro­li­sa­li vrh mu­sli­man­skog po­kre­ta i Izet­be­go­vi­ća lič­no. Po­li­tič­ki po­te­zi i po­ru­ke Izet­be­go­vi­ća po­pri­ma­li su, u od­re­đe­nim si­tu­a­ci­ja­ma, ele­men­te ap­sur­da. U pre­lom­nim tre­nu­ci­ma, ka­da se od­lu­či­va­lo o ra­tu i mi­ru, o sud­bi­na­ma de­se­ti­na hi­lja­da lju­di, Izet­be­go­vić se po­na­šao ne kao dr­žav­nik, već kao re­li­gi­o­zni fa­na­tik ko­ji ne pre­za ni od žr­tvo­va­nja sop­stve­nog na­ro­da. Nje­go­ve re­či iz­go­vo­re­ne ne­po­sred­no pre ne­le­gal­ne se­ce­si­je Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne od Ju­go­sla­vi­je o to­me da je „ra­di su­ve­re­no­sti Bo­sne spre­man da žr­tvu­je mir” ot­kri­va­ju lič­nost sklo­nu fa­na­ti­zmu, ko­ja pod mi­ste­ri­o­znim okol­no­sti­ma, „u ime isla­ma”, do­no­si od­lu­ke sa tra­gič­nim po­sle­di­ca­ma.

Lič­nost ta­kvog psi­ho­lo­škog pro­fi­la sa­vr­še­no se ukla­pa­la u pla­no­ve ame­rič­ke stra­te­gi­je na Bal­ka­nu. Ame­rič­ki am­ba­sa­dor Ci­mer­man spre­ča­vao je Izet­be­go­vi­ća da pri­hva­ti bi­lo ka­kvu mi­rov­nu ini­ci­ja­ti­vu. Mu­sli­man­sko ru­ko­vod­stvo od­bi­lo je Mi­lo­še­vi­ćev i Ka­ra­dži­ćev pred­log spo­ra­zu­ma ko­jim je mu­sli­ma­ni­ma ga­ran­to­van sta­tus konstitutivnog na­ro­da u skra­će­noj Ju­go­sla­vi­ji, a Ali­ji Izet­be­go­vi­ću me­sto pr­vog pred­sed­ni­ka. Li­der bo­san­skih mu­sli­ma­na pri­hva­tio je a za­tim, na su­ge­sti­ju Ci­mer­ma­na, od­ba­cio plan Evrop­ske za­jed­ni­ce o po­de­li BiH na et­nič­ke kan­to­ne, po­zna­ti­ji kao Ku­ti­lje­rov plan. Na­i­me, ame­rič­ki am­ba­sa­dor je obe­ćao ame­rič­ku voj­nu i po­li­tič­ku po­moć mu­sli­man­skoj stra­ni, po­sle če­ga je Izet­be­go­vić ot­po­čeo rat pro­tiv srp­skog na­ro­da.

 

Pozadina osmišljenog apsurda

 

Rat u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni pod­sti­ca­li su i moć­ni svet­ski isla­mi­stič­ki kru­go­vi. Oni su u de­ša­va­nji­ma na pro­sto­ru ne­ka­da­šnje ju­go­slo­ven­ske dr­ža­ve pre­po­zna­li pri­li­ku za pro­mo­ci­ju glo­bal­nih isla­mi­stič­kih te­žnji. Mu­sli­ma­ne u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni po­dr­ža­li su Tur­ska, Sa­u­dij­ska Ara­bi­ja, Iran, Svet­ska islam­ska kon­fe­ren­ci­ja. I po­red du­bo­kih me­đu­sob­nih raz­li­ka i ne­tr­pe­lji­vo­sti, islam­ski svet je po­ka­zao je­din­stven stav o ra­tu u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni. Li­de­ru bo­san­skih mu­sli­ma­na Ali­ji Izet­be­go­vi­ću bi­la su otvo­re­na vra­ta i u su­nit­skoj Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji i u ši­it­skom Ira­nu. Pri­me­ra ra­di, Ali­ja Izet­be­go­vić je po­čet­kom ma­ja 1991. go­di­ne, pri­li­kom po­se­te Te­he­ra­nu, pri­mljen sa svim dr­žav­nič­kim po­ča­sti­ma, kao ve­ru­ju­ći mu­sli­man či­ja par­ti­ja pred­sta­vlja naj­ja­ču po­li­tič­ku or­ga­ni­za­ci­ju u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni.

Pre­ma iz­ve­šta­ju ame­rič­kog ana­li­ti­ča­ra Džo­na La­fi­na, Izet­be­go­vi­ća je pri­li­kom do­no­še­nja od­lu­ka oba­ve­zi­va­lo i član­stvo u in­ter­na­ci­o­nal­noj islam­skoj or­ga­ni­za­ci­ji „Fi­da iyan Islam”, či­ji je kraj­nji cilj us­po­sta­vlja­nje islam­skog po­ret­ka svu­da gde ži­ve mu­sli­ma­ni. Ova or­ga­ni­za­ci­ja od­i­gra­la je ve­o­ma va­žnu ulo­gu u pru­ža­nju fi­nan­sij­ske i voj­ne po­mo­ći mu­sli­man­skoj stra­ni to­kom ra­ta u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni.

Ak­tiv­nu po­dr­šku mu­sli­man­skoj stra­ni pru­ži­la je i Li­bi­ja, ko­ja je mar­ta 1991. go­di­ne odo­bri­la za­jam od 50 mi­li­o­na do­la­ra. Na voj­no-po­li­tič­kom pla­nu stran­ku Ali­je Izet­be­go­vi­ća po­dr­ža­va­la je na­ro­či­to Tur­ska. Za Izet­be­go­vi­ća je osla­nja­nje na tur­ski fak­tor bi­lo od vi­še­stru­kog zna­ča­ja. Naj­pre, reč je o ze­mlji ko­ja je stal­na čla­ni­ca NA­TO-a i naj­zna­čaj­ni­ji ge­o­po­li­tič­ki sa­ve­znik SAD. Dru­go, u za­pad­nim po­li­tič­kim kru­go­vi­ma do­mi­ni­ra te­za da je isla­mi­stič­ki či­ni­lac u tur­skom dru­štvu od se­kun­dar­nog zna­ča­ja prilikom do­no­še­nja po­li­tič­kih od­lu­ka. Tur­ska se i da­nas is­ti­če kao pri­mer na­vod­no uspe­šne ko­eg­zi­sten­ci­je za­pad­ne de­mo­kra­ti­je i isla­ma. Ko­nač­no, za SDA je bi­lo po­seb­no va­žno stvo­ri­ti uti­sak kod lo­kal­nog sta­nov­ni­štva o po­vrat­ku Tur­ske na Bal­kan.

Za­hva­lju­ju­ći lo­bi­ra­nju uti­caj­nih isla­mi­stič­kih či­ni­la­ca, na Za­pa­du se br­zo za­bo­ra­vi­lo na ri­gid­ne fun­da­men­ta­li­stič­ke sta­vo­ve Izet­be­go­vi­ća. Uti­caj­ni glo­bal­ni me­di­ji pot­pu­no su fal­si­fi­ko­va­li stvar­nost u bo­san­skom su­ko­bu, op­tu­žu­ju­ći srp­sku stra­nu za sva rat­na de­ša­va­nja. Je­dan od mu­sli­man­skih čel­ni­ka Ejup Ga­nić po­ten­ci­rao je sta­no­vi­šte da je na Bo­snu i Her­ce­go­vi­nu iz­vr­še­na „unu­tra­šnja agre­si­ja”. Bio je to je­dan od pro­vid­nih na­či­na da se mu­sli­man­ska stra­na oslo­bo­di od­go­vor­no­sti za ne­le­gal­nu oru­ža­nu se­ce­si­ju od Ju­go­sla­vi­je. Ceo za­mi­šlje­ni plan ne bi mo­gao bi­ti ostva­ren da ni­je bi­lo po­dr­ške atlan­ti­stič­ke ge­o­stra­te­gi­je.

Po­seb­na ka­rak­te­ri­sti­ka ra­ta u BiH je ve­li­ka po­dr­ška mu­sli­man­skoj stra­ni od je­vrej­skog lo­bi­ja u SAD, ali i u ne­kim evrop­skim dr­ža­va­ma. U bo­san­skom slu­ča­ju do­go­dio se te­žak pa­ra­doks. Uti­caj­ni je­vrej­ski lo­bi, ko­ji na od­lu­ču­ju­ći na­čin kre­i­ra ame­rič­ku spolj­nu po­li­ti­ku, prak­tič­no je po­dr­žao for­mi­ra­nje pr­ve islam­ske dr­ža­ve u Evro­pi. Isti­na, ame­rič­ki me­di­ji pod kon­tro­lom je­vrej­skog lo­bi­ja iz­be­ga­va­li su da is­tak­nu fun­da­men­ta­li­stič­ki ka­rak­ter mu­sli­man­skog po­kre­ta u Bo­sni. Oni su me­dij­skim in­že­nje­rin­gom, op­tu­žu­ju­ći is­klju­či­vo srp­sku stra­nu za rat­ne stra­ho­te, am­ne­sti­ra­li ra­di­kal­ne isla­mi­ste Ali­je Izet­be­go­vi­ća. Upra­vo za­hva­lju­jući glo­bal­nim me­di­ji­ma, u svet je stal­no od­la­zi­la pred­sta­va o mu­sli­ma­ni­ma kao žr­tva­ma, o nji­ho­voj pra­ved­noj bor­bi za slo­bo­du.

Ve­o­ma uti­caj­na je­vrej­ska agen­ci­ja „Ru­der Fin” an­ga­žo­va­na je od mu­sli­man­ske stra­ne ra­di pro­mo­ci­je sta­vo­va u SAD. Ak­tiv­no­sti agen­ci­je od­vi­ja­le su se „u na­me­ri da obez­be­de ve­ću li­der­sku ulo­gu SAD u re­gi­o­nu Bal­ka­na”, sto­ji u jed­nom od iz­ve­šta­ja ko­ji je kvar­tal­no ova agen­ci­ja pod­no­si­la ame­rič­kom Mi­ni­star­stvu prav­de. Pro­mo­ci­ja po­li­ti­ke mu­sli­man­ske stra­ne u BiH na te­ri­to­ri­ji SAD od­vi­ja­la se uz oči­tu po­dr­šku de­lo­va ame­rič­ke administracije. Iz­van­re­dan po­zna­va­lac sa­vre­me­nih me­dij­skih kor­po­ra­ci­ja Vla­di­mir Ilić s pra­vom za­klju­ču­je ka­ko je moć­na mar­ke­tin­ška agen­ci­ja „ku­ca­la na otvo­re­na vra­ta”. Po­dr­ška mu­sli­man­skoj stra­ni obez­be­đi­va­na je kroz ostva­ri­va­nje kon­ta­ka­ta u me­di­ji­ma i bri­fo­va­nje uti­caj­nih zva­nič­ni­ka ame­rič­ke administracije. Sa­rad­nja je do­sti­gla vr­hu­nac u eri administracije Bi­la Klin­to­na.

 

Eksploatacija lažnih holokausta

 

Je­dan od naj­zna­čaj­ni­jih me­dij­skih po­du­hva­ta kom­pa­ni­je „Ru­der Fin” je­ste uspeh u ani­mi­ra­nju je­vrej­skog lo­bi­ja, kroz zlo­u­po­tre­bu ose­tlji­ve te­me ho­lo­ka­u­sta. Na­i­me, u naj­u­ti­caj­ni­jim ame­rič­kim i svet­skim me­di­ji­ma stvo­re­na je, po­mo­ću ni­za ka­sni­je ras­krin­ka­nih ma­ni­pu­la­ci­ja, pred­sta­va da mu­sli­man­ska stra­na pro­ži­vlja­va „no­vi ho­lo­ka­ust”. U tom kon­tek­stu tre­ba po­sma­tra­ti pri­ču o na­vod­nim kon­cen­tra­ci­o­nim lo­go­ri­ma, ko­ju je, zna se, pla­si­rao je­vrej­ski no­vi­nar Roj Gat­man. Da iro­ni­ja bu­de ve­ća, za ovu pot­pu­no i na­mer­no iz­mi­šlje­nu pri­ču Gat­man je ka­sni­je do­bio Pu­li­ce­ro­vu na­gra­du, naj­ve­će no­vi­nar­sko pri­zna­nje.

Za­hva­lju­ju­ći „Ru­deru Fi­nu”, mno­go­broj­ni uti­caj­ni je­vrej­ski in­te­lek­tu­al­ci su otvo­re­no i ne­dvo­smi­sle­no po­dr­ža­li mu­sli­man­sku stra­nu. Ne­ki od njih, po­put no­be­lov­ca Eli­ja Vi­ze­la, zah­te­va­li su bom­bar­do­va­nje srp­skih po­lo­ža­ja u Re­pu­bli­ci Srp­skoj i Sa­ve­znoj Re­pu­bli­ci Ju­go­sla­vi­ji. Kam­pa­nja u ko­rist mu­sli­man­ske stra­ne, vo­đe­na je u go­to­vo svim za­pad­no­e­vr­op­skim dr­ža­va­ma. Pred­vod­ni­ci su bi­li in­te­lek­tu­al­ci je­vrej­skog po­re­kla.

Po­seb­no sna­žna pro­pa­gan­da to­kom ra­ta u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni vo­đe­na je u Fran­cu­skoj. Je­vrej­ski in­te­lek­tu­al­ci u ovoj ze­mlji, ne­ka­da pri­ja­telj­skoj Sr­bi­ma i Ju­go­sla­vi­ji, čak su bi­li pred­vod­ni­ci na­pa­da na ju­go­slo­ven­ski kul­tur­ni cen­tar u Pa­ri­zu. Oni su u cen­tru glav­nog gra­da Fran­cu­ske le­pi­li pla­ka­te sa uvre­dlji­vim sa­dr­ža­jem na ra­čun srp­skog pred­sed­ni­ka Mi­lo­še­vi­ća, ko­jeg su upo­re­đi­va­li sa Hi­tle­rom. Je­dan od njih, zlo­gla­sni Ber­nar An­ri Le­vi, sni­mio je vul­gar­ni pro­pa­gan­di­stič­ki film o Sa­ra­je­vu i na­vod­nim pat­nja­ma mu­sli­man­skog sta­nov­ni­štva u ovom gra­du.

Smi­sao ova­kve pro­pa­gan­de, do­tad ne­vi­đe­ne, bio je usme­ren na do­no­še­nje stra­te­ških voj­nih i po­li­tič­kih od­lu­ka. Cilj je bio vr­lo pro­vi­dan. Bi­lo je po­treb­no, u ime na­vod­nih „hu­ma­ni­tar­nih raz­lo­ga”, oprav­da­ti agre­si­ju na srp­ski na­rod u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni i fak­tič­ki voj­no oku­pi­ra­ti ovu ne­ka­da­šnju ju­go­slo­ven­sku re­pu­bli­ku. Mu­sli­man­ski na­rod je tre­ba­lo da od­i­gra ulo­gu žr­tve, pre­ko či­jeg stra­da­nja se pre­la­ma­ju glo­bal­ni stra­te­gij­ski in­te­re­si. U ce­loj pri­či naj­stra­šni­ja je sprem­nost mu­sli­man­skih li­de­ra, re­li­gi­o­znih fa­na­ti­ka, da s mon­stru­o­znim pred­u­mi­šlja­jem pod­sti­ču tra­ge­di­ju sop­stve­nog na­ro­da i to ra­di ame­rič­kih in­te­re­sa, či­je osnov­ne kon­tu­re od­re­đu­je je­vrej­ski lo­bi. Uosta­lom, ni­je ni­ka­kva taj­na da je go­to­vo 95 od­sto administracije ame­rič­kog pred­sed­ni­ka Klin­to­na bi­lo je­vrej­skog po­re­kla. Spo­me­nu­će­mo sa­mo naj­u­ti­caj­ni­je: Ma­dlen Ol­brajt, Ri­čard Hol­bruk, ge­ne­ral Ve­sli Klark, Vo­ren Kri­sto­fer, Se­mju­el Ber­ger, Mor­ton Abra­mo­vic…

Po­dr­ška uti­caj­nog je­vrej­skog lo­bi­ja stva­ra­nju pr­ve islam­ske dr­ža­ve u Evro­pi mo­ti­vi­sa­na je i na­me­rom atlan­ti­stič­ke ge­o­po­li­ti­ke da oču­va uti­caj na sta­rom kon­ti­nen­tu i spre­či even­tu­al­nu eman­ci­pa­ci­ju Evro­pe. Po­dr­ška Izet­be­go­vi­će­vom „isla­mu sve­tlo­sti” deo je ši­re an­ti­e­vrop­ske stra­te­gi­je zva­nič­nog Va­šing­to­na, ko­ji već de­ce­ni­ja­ma una­zad lo­bi­ra i za pri­jem Tur­ske u pu­no­prav­no član­stvo u Evrop­skoj Uni­ji. Stva­ra­nje islam­ske „ze­le­ne tran­sver­za­le” na Bal­ka­nu ve­o­ma je zna­ča­jan deo na­ve­de­ne stra­te­gi­je. Za­mi­šlje­na „islam­ska tran­sver­za­la” ob­u­hva­ta, osim Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne, de­lo­ve tzv. San­dža­ka, Ko­so­vo i Me­to­hi­ju, jug cen­tral­ne Sr­bi­je, de­lo­ve Cr­ne Go­re, za­pad­nu Ma­ke­do­ni­ju, se­ve­ro­za­pad Grč­ke i de­lo­ve Bu­gar­ske. Cilj atlan­ti­stič­ke ge­o­stra­te­gi­je je da po­ve­že na­ve­de­ne re­gi­o­ne i pre­tvo­ri ih u kop­ne­ni ko­ri­dor za pro­dor mu­sli­man­skih ma­sa, naj­pre na Bal­kan, a za­tim i u Evro­pu.

 

Recenzije za trojanskog konja

 

Ula­skom Tur­ske u EU, re­a­li­za­ci­ja ova­kvog pla­na bi­la bi olak­ša­na. Ve­o­ma in­te­re­sant­ne ar­gu­men­te za pri­jem Tur­ske u pu­no­prav­no član­stvo Evrop­ske Uni­je iz­lo­ži­li su, de­cem­bra 2004. go­di­ne, uti­caj­ni po­li­ti­ča­ri Mar­ti Ah­ti­sa­ri, Mi­šel Ro­kar i Al­bert Ro­han, ko­ji u me­đu­na­rod­nim di­plo­mat­skim kru­go­vi­ma va­že za lič­no­sti pro­a­me­rič­ke ori­jen­ta­ci­je. U otvo­re­nom ape­lu pod na­slo­vom „Is­pu­ni­te oba­ve­ze pre­ma Tur­skoj” upu­će­nom pred­stav­ni­ci­ma Evrop­ske ko­mi­si­je, tro­ji­ca di­plo­ma­ta otvo­re­no po­dr­ža­va­ju pri­jem Tur­ske u EU.

Ko­men­ta­ri­šu­ći po­sto­je­ći skep­ti­ci­zam u od­re­đe­nim evrop­skim po­li­tič­kim kru­go­vi­ma u ve­zi sa ovim či­nom, tro­ji­ca po­li­ti­ča­ra tvr­de da je to „ne­is­kre­no i za­sno­va­no na ob­ma­na­ma”, a za­tim do­da­ju ka­ko „svi mo­ra­ju da zna­ju da se Tur­ska od­u­vek pred­sta­vlja­la kao evrop­ska dr­ža­va i da je kao ta­kva bi­la pri­zna­ta de­ce­ni­ja­ma na sta­rom kon­ti­nen­tu”. Po­seb­no je za­ni­mlji­vo sta­no­vi­šte tro­ji­ce di­plo­ma­ta da je „Tur­ska u osno­vi dru­ga­či­ja od se­ver­no­a­frič­kih i bli­sko­i­stoč­nih ze­ma­lja” i ne­gi­ra­nje „da bi nje­no član­stvo pred­sta­vlja­lo otva­ra­nje bra­ne ka va­ne­vrop­skim dr­ža­va­ma”.

Vr­hu­nac ci­ni­zma je tvrd­nja ka­ko je pri­jem Tur­ske u EU u „naj­du­bljem evrop­skom in­te­re­su”. Auto­ri ape­la, isto­vre­me­no, na­mer­no pre­vi­đa­ju ne­za­vi­sne eks­pert­ske i oba­ve­štaj­ne ana­li­ze upra­vo ame­rič­kih agen­ci­ja, ko­je već go­di­na­ma una­zad pri­me­ću­ju pro­ces ubr­za­ne unu­tra­šnje isla­mi­za­ci­je tur­skog dru­štva, o če­mu naj­u­be­dlji­vi­je sve­do­če stal­ne po­be­de isla­mi­stič­kih gru­pa­ci­ja na slo­bod­nim iz­bo­ri­ma. Iz­ve­sne pro­jek­ci­je idu i ko­rak da­lje, tvr­de­ći ka­ko sa­vre­me­na Tur­ska da­nas mno­go vi­še pod­se­ća na Iran se­dam­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka, ne­go na dr­ža­vu ko­ja je sprem­na za ne­ka­kve evrop­ske in­te­gra­ci­je. Da­kle, Tur­ska sve vi­še po­sta­je ba­za ra­di­kal­nog isla­mi­zma, ko­jim je sve vi­še in­fi­ci­ra­na tzv. sred­nja kla­sa, kao i po­je­di­ni za sa­da ni­ži ofi­cir­ski ka­dro­vi. Po­ra­stu uti­ca­ja ra­di­kal­nog isla­mi­zma u Tur­skoj sva­ka­ko po­go­du­je i an­ti­a­me­ri­ka­ni­zam mu­sli­man­skog sve­ta, kao i te­ške eko­nom­ske i so­ci­jal­ne pri­li­ke, po­seb­no pre­za­du­že­nost dr­ža­ve, ko­ja tur­sko dru­štvo či­ni potencijalno vr­lo ne­sta­bil­nim.

Pre­ma to­me, či­sta je ilu­zi­ja da bi Evrop­ska Uni­ja ula­skom Tur­ske us­po­sta­vi­la ne­ka­kav di­ja­log i mo­sto­ve raz­u­me­va­nja sa „me­kim isla­mom”. Na­pro­tiv, Tur­ska bi pre­ko bal­kan­skih mu­sli­ma­na ne­sum­nji­vo bi­la kop­ne­ni ko­ri­dor za pro­dor ra­di­kal­nog isla­mi­zma u sr­ce Evro­pe. Upra­vo zbog sve­ga is­tak­nu­tog, ame­rič­ka spolj­na po­li­ti­ka po­dr­ža­va islam­ski či­ni­lac na Bal­ka­nu. Uosta­lom, već odav­no ame­rič­ka ge­o­stra­te­gi­ja, po­sred­nim pu­tem, pod­sti­če i ma­sov­ne mu­sli­man­ske imi­gra­ci­je u Evro­pu, či­me se me­nja de­mo­graf­ska i kul­tur­no-ci­vi­li­za­cij­ska struk­tu­ra sta­rog kon­ti­nen­ta.

Mu­sli­man­ski imi­gran­ti, da­nas o to­me ne mo­že bi­ti ozbilj­nog spo­ra, pred­sta­vlja­ju fak­tor de­sta­bi­li­za­ci­je na evrop­skom kon­ti­nen­tu. Na­i­me, zbog na­či­na i uslo­va ži­vo­ta u evrop­skim dru­štvi­ma, oni po­sta­ju lak plen ra­di­kal­nog isla­ma, što su uosta­lom po­ka­za­li te­ro­ri­stič­ki na­pa­di u Ma­dri­du, Lon­do­nu kao i pro­te­sti u Fran­cu­skoj, to­kom 2005. go­di­ne. Na­ve­de­ni do­ga­đa­ji po­tvr­di­li su po­sto­ja­nje ve­o­ma opa­snih i or­ga­ni­zo­va­nih ba­za te­ro­ri­stič­ke Al Ka­i­de u sr­cu Evro­pe, sa­zda­nih od gra­đa­na EU. Ova de­ša­va­nja po­tvr­di­la su i te­ze o ne­spo­sob­no­sti Evro­pe da se ozbilj­ni­je su­prot­sta­vi na­ve­de­nim po­ja­va­ma.

Mo­glo bi se slo­bod­no za­klju­či­ti da se Evro­pa, su­o­ča­va sa „bu­me­rang efek­tom” onog istog isla­mi­stič­kog te­ro­ri­zma ko­ji je, u ime so­li­dar­no­sti sa Ame­ri­kom, ta­ko rev­no­sno po­dr­ža­va­la na Bal­ka­nu to­kom pret­hod­nih pet­na­est go­di­na. Da­nas se slo­bod­no mo­že re­ći i da je bom­bar­do­va­nje naj­pre Re­pu­bli­ke Srp­ske, a za­tim i Sa­ve­zne Re­pu­bli­ke Ju­go­sla­vi­je, bi­la agre­si­ja ne sa­mo na jed­nu su­ve­re­nu dr­ža­vu, već i na evrop­sko je­din­stvo u ce­li­ni. Ka­sni­ji do­ga­đa­ji, pr­ven­stve­no na Ko­so­vu i Me­to­hi­ji, ovu kon­sta­ta­ci­ju ne­dvo­smi­sle­no po­tvr­đu­ju.

 

Iz knjige

„Trenutak istine“

Edicija

ELEMENTI

 

Izdavač

Nacija, Beograd

 

Za izdavača

Branislav Matić

 







Овај чланак је са Vidovdan.org
http://www.vidovdan.org

URL чланка је:
http://www.vidovdan.org/article762.html